Budući plodni redatelj, dugogodišnja vodeća i nadasve uspješna stvaralačka osobnost zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta Petar Šarčević – ravnatelj u razdoblju od 1970. do 1978., a potom drugi puta od 1986. do 1989., koji je s ansamblima Drame i Opere HNK postavio 56 dramskih i opernih djela, dočim oko 70 predstava režira na svim iole relevantnim pozornicama Jugoslavije (Subotica, Osijek, Varaždin, Beograd, Titograd, Tuzla, Mostar, Sarajevo, Rijeka, Banja Luka, Virovitica, Zadar) – s razlogom se žesti što na scenu subotičkog kazališta ne dospijeva dovoljno takvih djela koja bi jamačno privukla pozornost publike, koja redovito prepoznaje autentičnu estetsku tvorbu.
Repertoarska iskušenja
Šarčević također iznosi neskrivenu nadu kako će se unatoč svih promašaja načiniti i onaj dugo iščekivani iskorak, početkom ožujka, izvođenjem dviju jednočinki Ivana Raosa kada započinje s radom Eksperimentalna scena u maloj dvorani subotičkog Narodnog kazališta. Njena je zadaća nadasve upoznavanje publike sa stremljenjima i iskoracima suvremenog teatra, a Šarčević najavljuje i dvije premijere. Riječ je o dvama jednočinkama Ivana Raosa u režiji Mihálya Virága – Uznemire se mornari (uloge: Nada Turlakov, Rade Stojanov, Brano Krstić i Marin Cvijović) i Dvije tisuće prvi (uloge: Ljuba Todorović, Miša Paraskijević, Frano Krstić i Nada Turlakov), scenograf je Mihajlo Dejanović (Rukovet, 2-3., 1957., 193.)
U istom svesku subotičkog književnog časopisa Rukovet na čijim se stranicama kroničarski ustrajno prate zbivanja u ovdašnjem HNK, gostujući redatelj, prof. dr. Vojmil Rabadan najavljuje kako će tijekom druge polovice ožujka, također u maloj sali kazališta, premijerno biti izvedeno djelo Mladost pred sudom Hansa Tihmajera, koje režira Mirko Huska, kada će se subotičkoj publici predstaviti tzv. Omladinsko pozorište, koje će djelovati u okrilju Narodnog kazališta (Isto, 194.).
Poput Hrvatske drame subotičkog kazališta i Mađarska drama je suočena sa sličnim repertoarskim iskušenjima i manjkavostima. O tome se na stranicama časopisa Rukoveti očitovao Zoltán Dévavári, navodeći kako je vjerojatno financijski efekt potaknuo sastavljače repertoara da posegnu za komedijom Macko Jeana de Letraza, koja je bila vrlo popularna između dva rata, te skinu s nje prašinu zaborava i postave je na scenu Mađarske drame ... iako je sazdana od prilično primitivnih elementa i kazališnih efekata … To je komedija čiji se najduhovitiji dijelovi ne izdižu iznad nesporazuma izukrštanih na umjetni način, a prilično mršav i ne naročito duhovit sadržaj sazdan je zapravo na jednoj jedinoj komičnoj ideji ... čiji je cilj zabava bez većih literarnih pretenzija. Pa kako onda postavljati umjetničke zahtjeve, pita se Zoltán Dévavári, kada ih se već autor teksta apriori odrekao (Rukovet, 4-5., 1958., 243.).
Potreba da se blagovremeno prepozna istinski ukus publike i sukladno tomu izaberu odgovarajuća repertoarska djela, produžit će se i u naredne dvije godine, o čemu svjedoči tekst Petra Šarčevića objavljen 1958. godine u Rukoveti: »U seriji manje ili više vješto pisanih bezvrijednih komedija, koje su prodefilirale subotičkom scenom Moje bebe se ni po čemu ne izdvajaju, niti zaslužuju više – osim da se povodom njih, po tko zna koji put, ponovi pitanje – dokle će se ionako zabrinjavajuće izopačenom ukusu publike prinositi žrtve i još više ga izopačavati. Međutim, rukovodioci repertoarske politike imaju svakako svoje vrlo uvjerljive razloge, a neprestano pune kuće ih potpuno opravdavaju. Uostalom, pametnije je prekinuti meditacije na temu: ukus publike i repertoar. Vrijeme je odavno dokazalo njihovu bespredmetnost« (Rukovet 4-5, 1958., 250.), zaključuje Šarčević.
Očekivanja gledatelja
Sve i kada se na sceni nađe djelo, poput komada Usamljeni Josipa Kulundžića, pisca koji je raspolagao zavidnim književnim i kazališnim obrazovanjem i iskustvom, dobro prepoznajući kazališne prilike i očekivanja publike, ono, po mišljenju Petra Šarčevića, ipak ne mora ispuniti očekivanja suvremenog gledatelja. Što više, ova je predstava prema njegovoj prosudbi bila potpuni repertoarski i izvođački promašaj, pa se on ni ne trudi prikriti svoju ogorčenost. »Možda bi jedna riječ bila dovoljna da sumira doživljaj: Strašno! U povijesti subotičkog teatra ansambl ove kuće nikada ovako loše nije igrao jedno notorno bezvrijedno djelo. Vjerojatno se ovakve stvari mogu i drugdje dogoditi – i događaju se vjerojatno. Zato užasnuti pređimo što je moguće brže, kraće, tiše i bezbolnije preko ovog podviga kojeg sigurno žele zaboraviti i autor i redatelj Ante Šoljak i glumci: Radomir Popović, Eržika Kovačević, Mirko Huska, Klara Peić, Geza Kopunović i Tonka Vlajković. A sigurno i oni koji su Usamljene stavili na repertoar. Jer njihovo postavljanje zaista prelazi sve granice i prastari problem repertoarske politike izoštrava do sada neviđenih razmjera. Koliko je vrijednih i zanimljivih djela koja vapiju za izvođenjem moglo zamijeniti ovu tešku besmislicu.
Inače kakvog uopće ima smisla govoriti o samoj predstavi. Konfuzna, zapetljana, nategnuta, tupava komedijica odigrana je ispod nivoa osrednje amaterske predstave. Bez pretjerivanja rečeno! Režija ne samo da nije učinila ništa da djelo spašava nego ga je čak dotukla zaprepašćujuće diletantskim postupkom koji je pokazao totalno odsustvo režijskog nerva. Ansambl je očigledno s mnogo apatije igrao slabo svladane uloge ... Scenograf Páll Petrik bio je jedina svijetla točka u ovom mračnom poslu« (Rukovet, 1, 1958., 58.).
Godinu dana kasnije kazališni kroničar Zoltán Dér alias Zoltán Dévavári također na stranicama Rukoveti pokušava procijeniti što donosi nova sezona gledateljima Mađarske drame subotičkog kazališta. Hoće li repertoar ispuniti makar neka očekivanja publike, ili će ona, opet razočarano napuštati salu, kao što je bilo nakon većine premijera u prethodnoj sezoni: »Bilo bi prerano … donositi dalekosežne zaključke, što se tiče sadržajnosti nastupajuće sezone, ali ipak prije svega, umjesto uvoda možemo konstatirati da je upravi napokon pošlo za rukom pronaći kazališne komade, kojima se po svojim literarnim kvalitetama ne mogu uputiti ozbiljnije zamjerke ... zato je sada sva pažnja usredotočena na drame Lisica i grožđe i Kralj Betajnove, čije se premijere očekuju tijekom siječnja« (Usp. Zoltán Dér, Četiri premijere mađarske drame, Rukovet, 1-2, 1959., 80.).
