Kada u planinu stignete u momentu u kom Sunce odluči da počne sa zalaskom, prvo što ćete uraditi je duboko udahnuti i osmjehnuti se. Da, život je lijep i to je jedina misao koja je važna. Prostranstva zelenila, brda, na brdima šume, u šumama medvjedi, oko šuma vrhovi i vi. U ovim trenucima je skroz u redu sebi zadati da ovakve ugođaje valja priuštiti sebi što češće.
Šatori se sami neće postaviti
Kada se nadišete dovoljno i protegnete noge od sjedenja u autu i makadamske vožnje, vrijeme je za odabir mjesta za kamp i postavljanje šatora. U vrijeme dolaska smo ustanovili da smo potrefili razdoblje u kojem će oko Orlovačkog jezera, gdje ćemo se i mi ugnijezditi, kampirati i jedno planinarsko društvo koje svake godine ovdje pravi ture u pohode po jezerima Zelengore, a tog vikenda se tu obilježavaju i Dani borovnice, što je ovdje objedinilo mnogo ljubitelja prirode. Sve se šarenilo od šatora, a paljene su i prve logorske vatre. Obuzela nas je groznica kampiranja, pa su i naši šatori brzo postavljeni, drva nabavljena, večera spremljena i uživanje je moglo početi.
Večere uz logorsku vatru, hrana pravljena u divljini, zvjezdana neba daleko od bilo kojeg svjetla i prijateljstva koja nastaju imaju posebnu moć.
Kad vidiš medvjeda, pravi se mrtav
Divna su jutra u šatoru, planinama i Zelengore divljinama. Plan je bio da se naša mala formirana grupa pridruži planinarima i rano ujutro krene u šetnju i obilazak jezera Zelengore. Rano buđenje, kavica i doručak, voda u ruksak i put pod noge. Pješačenja i planinarenja u velikim skupinama su divna. Imate priliku upoznati razne ljude, čuti inspirativne priče i iskustva, a tempo prilagođavate sebi i možete se osamiti ukoliko želite, a da opet ne ostanete sami u divljini, s vukovima i medvjedima. Šalu na stranu, najinteresantnije priče, bar nama koji ne dolazimo iz ovih krajeva u kojima žive medvjedi su upravo susreti s njima. I ona izreka da kada sretnete medvjeda legnete i pravite se mrtvi je izgleda istinita. Iako nismo imali sreću vidjeti medvjeda, iz velike daljine, naravno, upoznali smo mnogo ljudi koji jesu i po riječima jednog stričeka, mi medvjedima uopće nismo lovina i dokle god smo mu blizu da nas njuhom prepozna kao neinteresantne ne moramo brinuti. Ali, kad trčimo i bježimo, medvjed nas ne može prepoznati i za njega predstavljamo samo lovinu koja bježi i vjerojatnoća da će tu biti kraj priče je velika. No, nema razloga za brigu: jedino što je potrebno je da budemo mirni i medvjed će proći pored nas. E sad, između trčanja gdje me noge nose i totalnog mirovanja, vjerujem da bismo mnogi izabrali isto.
U šetnjama Zelengorom nismo sreli medvjeda, ali smo sreli neka od brojnih divnih jezera ove planine. Podatak da ova jezera nose naziv i Gorske oči nagovještava o kakvim prirodnim ljepotama je riječ. Dobili smo priliku kupati se na Kotlaničkom jezeru, a vidjeli smo Štrinsko jezero i u daljini Jugovo. Usput smo sreli i mnoge berače borovnica, a nismo odoljeli da i sami uberemo malo i osvježimo šetnju. Šetali smo kroz dimenziju koja se priroda zove, sretali velika stada ovaca na ispaši, razdragane pse koji ih čuvaju, divlje konje u divnom kasu, trčali, smijali se, malo skretali sa staze i nakupili 18 kilometara. Ostatak dana smo sumirali, šmekali okolne vrhove, planirali osvajanja i pričali do duboko u noć.
Visoko, više, najviše
Vikendi kratko traju, a njihovo vrijeme brže teče i to je nepisano i točno pravilo. Iako nas je čekao dug put do kuće, nismo odoljeli napraviti mali izlet tog posljednjeg dana i to ni manje ni više nego na vrh vrhova. I tog jutra smo poranili, lagano razdrmali dan sitnim ritualima, spakirali sve, istjerali aute na polaznu točku ucrtane staze i krenuli put Bregoča, najvišeg vrha Zelengore. Uspon na njega nije težak, staza je fina, utabana i dobro markirana, a tek je završni dio malo strmiji, no nije ništa u usporedbi s visinom, osjećajem i prostranstvima koje ćete dobiti. Osvojili smo vrh brže od planiranog, pa su naši prijatelji Bosanci odlučili izvaditi mali plin i skuhati kavu, pravu domaću jer vole pravi ugođaj začiniti ovim toplim napitkom. Brzo su nas munje i gromovi potjerali, pa smo uz malo odvajanje od grupe i neka slučajna skretanja koja su ubacila i malo adrenalina u šetnju, s pljuskom stigli i do auta, a onda gas i pravac na put.
Kraj ovakvih avantura i rastanci obično malo uspore i rastuže, ali ovog puta smo se lako razišli jer smo prešutno znali da je to kraj samo jedne epizode i tek prvo poglavlje zapisa koje će ova družina napraviti po brdima, gorama, rijekama i morima.
