Fotografija je snimljena u Pešti (Budimpešta) 1918. godine. Na njoj je vojnik Ivan Pejak, rođen u Sonti, 1893. Bio je poznat kao Iva Čulin i eto primjera kako su u Sonti nestajali nadimci i nastajali novi. Naime, Iva je bio podrijetlom iz Monoštora iz obitelji Radišini. Pošto se priženio u Čulinu kuću u Sonti, Radišini su se zauvijek zaboravili.
U vrijeme nastanka fotografije još uvijek je trajao Prvi svjetski rat i ovaj vojnik se nije nadao najboljoj budućnosti. Pošto se ratna situacija po saveznike mijenjala na bolje, obećavajuće vijesti s fronte su dolazile i u Sontu. Vojnikova mati, koja je znala mađarski jer je pohađala mađarsku školu i supruga Ana, rođena Krstin, Tacina (6. ožujka 1895., umrla 1977.) su krenule na put u Peštu kod sina, supruga i oca. Vojnik je postao ocem 1916. godine jer mu se rodio Pavle, sin prvijenac koga još nije vidio. Put nije bio ni malo jednostavan. Putovali su i vlakom i usputnom zapregom, pa i pješice nekoliko dana, ali dobrotom pojedinaca stigli su na cilj.
Ishod rata je za ovoga vojnika bio sretan. Ubrzo se vratio u Sontu svojoj obitelji i nastavio seoski život. Obitelj ga je zapamtila kao vrijednoga čovjeka. Imao je deset jutara zemlje, dva konja i zaprežna kola. Kirijao je sa zapregom i danju i noću, i ljeti i zimi. Zimi je obavezno bio u šumi na sječi drva i trske. Tamo su radnici podizali čere, nastambe za osobnu upotrebu, kao i za konje. U čere se ložila vatra, a spavalo se na pijesku, pa dok ljudi spavaju strana tijela koja je okrenuta vatri se grije, a ona druga se smrzava. Ljeti se glava nije mogla dignuti sa zemlje od poljskih poslova. Supruga i on su imali sedmero djece, tri sina i četiri kćeri. Iva i Ana su imali taman onoliko koliko je bilo potrebno za prehraniti devetoro čeljadi.
Bio je veseljak koga su po nekada kasno s večeri doma pratili tamburaši. To nije bilo po volji njegovoj supruzi koja je bila odgojena u vjeri, ne mareći puno za materijalna dobra ali se brinula za duhovni i moralni život. »Pa, šta misliš da kro’ selo pukne, eno Čulu pratu tamburaši!«
Iva je bio darežljive ruke. Ako je obitelj zaželjela pojesti nešto što nije bilo u dvorištu, kao na primjer friške teletine, slao bi jednu od kćeri u mesnicu. Dijete je već znalo za slabosti svoga oca prema djeci i neke želje su se baš tada ispunjavale. Dovoljno je bilo reći: »Dado, tu možda nema dosta novaca«.
Istoga časa je spala banka ili dinar više iako je otac znao za dječje smicalice. Za djecu se uvijek brinuo i morala su imati i čizme i cokule čim su izrasli iz njih. Oko novca se sa suprugom nije nikada raspravljao. Ako je netko »proturio« da je potrošila, on bi samo rekao: »Nek ona potroši, ja ću ope zaradit«.
O ratu vojnik s fotografije nije pričao. Ima osoba koje lošu prošlost brzo odagnaju iz misli i ponovno se hrabro hvataju u koštac sa životom. Iva je baš takav bio.
Vojnik s fotografije je umro mlad, 1937. godine, od upale pluća, kako kažu njegovi potomci.
»Ta, baš je u čere nakupijo ležeći na pisku«, za života je govorila njegova udovica.
»Eee, tupo, tupice, s tobom tupo, tupavo, a brez tebe još tuplje«, dodala bi u tuzi za svojim suprugom.
Vojnik s fotografije je ostavio potomke kroz svoje petero djece. Sin Antun je umro u dobi od dvadeset četiri godine i kćer Manda s trideset jednom. Oboje su umrli od tuberkuloze, kako narod kaže, od sušice. Ostalo petero djece je ostavilo potomke.
