Imao sam jedan vrlo čudan san u kojem se proslavljalo ujedinjenje u veliku konfederaciju Europske unije i Ruske Federacije. Jedan od dužnosnika na glavnom mjestu bio je, istina vremešni, ali još dobrodržeći, naš sadašnji mladi Predsjednik. Konačno se ostvario njegov nekadašnji plan: Srbija je postala članica i EU i Ruske Federacije. Ali, što je u ovom tako čudno? Po geografima granica kontinenta Europe je: planina Ural, rijeka Ural, Kaspijsko more, planina Kavkaz i Crno more. To znači da su nekadašnje Rusko carstvo i SSSR uvijek bili dio Europe. Dio europske kulture je ruska muzička, literarna ali i baletna kultura. Znači, nema nikakve kulturološke i prostorne prepreke da takva konfederacija nastane. Ako malo zagrebemo povijest, vidimo da su i nekadašnje Rusko carstvo ali i najznačajnije europske države vodili ekspanzionističku, drugim riječima i kolonijalnu politiku. Opće poznata činjenica je da su Europa, napose Velika Britanija, Španjolska i Francuska veliki dio današnjeg Svijeta kolonizirali u 17., 18. i 19. stoljeću.

 

Otmica Europe

 

U grčkoj mitologiji Europe (gr. Európé) je bila feničanska princeza u koju se zaljubio glavni bog Zeus (njegova žena Hera nije bila kod kuće), pa se gospodar bogova koristeći priliku, po svom dobrom starom običaju, prerušio u životinju, u ovom slučaju u velikog snježnobijelog umiljatog bika sa zlatnim rogovima. Svojom ljepotom i pitom kao jagnje privukao je Europu koja se počela igrati s njim, na koncu popela se i na njegova široka leđa. Bik je iznenada zaplivao (sve ovo se događalo na morskoj obali) i doplivao do otoka Krete. Tu se pretvorio u orla i silovao Europu, koja mu je rodila tri sina, među njima i Minosa, kasnije legendarnog kralja Krete. Po tumačima, ovaj mit bilježi rano osvajanje Krete od strane Helena. Ne zaboravimo, Grci su bili prvi kolonizatori mediteranskog prostora. Po Homeru prostor srednje Grčke se prvobitno zvao Europa, pa potom cijela Grčka a oko 500 g. p. n. e. teritoriji koji su se nalazili sjeverno od Grčke. Ako gledam malo slobodnije (kako je to uobičajeno u našoj zemlji), Srbija  je već od tog doba bila u Europi (samo toga nije bila svjesna). Neki kvazipovjesničari u jednoj knjizi objavljenoj u našoj zemlji »ozbiljno« su tvrdili da su Grci od »prasrba« pruzeli svoje u suštini ćirilično pismo. Mitovi i legende su beskrajni kao svemir. Mada je jedan poznati fizičar tvrdio da svemir možda nije beskrajan, ali ljudska glupost jeste.

 

Nastanak i budućnost EU 

 

Ako grubo uprostimo povijest, na tlu našeg kontinenta najduže su ratovali Francuzi i Nijemci. Svjetske ratove su na neki način također oni generirali. Najveću korist je izvukla SAD, zemlja koja je igrala na politiku iščekivanja. Zato je nakon drugog »velikog rata« pomirenje ova dva naroda od povijesnog značaja, kada su stvorili zajedno s Italijom, Nizozemskom i državama Beneluksa prvu Europsku zajednicu za ugljen i čelik (1951.) koja je prerasla u današnju EU kojoj i naša zemlja stremi. Začetnik ove ideje bio je Winston Churchill koji je 1946. godine predložio da se stvore Sjedinjene Države Europe i time je otvorio dilemu koja traje do današnjih dana. Neki politički krugovi podržavaju ovu ideju o europskoj »naddržavi« dok mnoge članice tvrde da EU treba ostati zajednica u suštini suverenih članica. Brexit je rezultat ovog potonjeg razmišljanja. Svojedobno su lansirani ciljevi da i sjevernoafričke i bliskoistočne zemlje također budu članice EU. Za sada je to onemogućilo tzv. arapsko proljeće čiji rezultat su rat u Libiji i Siriji i navala migranata u zemlje osnivača EU. Neki političari u okviru EU predlažu da se stvore dvije grupe unutar zajednice »za brži i sporiji napredak«?! Zato u neke zemlje (Istoka, ali i Srbije) multinacionalne kompanije isporučuju robu slabije kvalitete. Najnovije sankcije SAD-a prema Ruskoj Federaciji po mom mišljenju imaju za cilj spriječiti ono što je neminovno, a to je da dođe do bliže suradnje EU i Ruske Federacije. EU ima problem s energijom i ako se u tom pogledu bude povezala s Rusijom koja je najbogatija zemlja u ovom pogledu, spoju europske tehnologije i ruskih prirodnih bogatstva SAD neće moći parirati. Za početak, svi Europljani bi trebali zaboraviti imperijalističke ideje. U doba globalizacije i rasta vladavine financijskog kapitala je li to moguće? Ili je zasad sve to ipak samo san.