Ljetne suše s razdobljima ekstremno visokih temperatura i, s druge strane, periodi tijekom proljeća i jeseni s velikim količinama padalina koji se posljednjih godina sve učestalije događaju, nisu za znanstvenike nikakva neočekivana pojava već posljedica klimatskih promjena. Klimatolozi su takve klimatske promjene predvidjeli još krajem 70-ih i početkom 80-ih godina. Te projekcije obistinile su se i trebale bi biti upozorenje, jer i sadašnje projekcije klimatologa za desetljeća pred nama nimalo nisu povoljne. U Srbiji je srednja godišnja temperatura porasla za 1,2 stupnja, smanjena je količina padalina tijekom ljetnih mjeseci, ali promatrano na razini cijele godine količina oborina u okvirima je prosjeka. Ono što zabrinjava jest to što će ljetnih padalina biti sve manje i što Srbija polako postaje jedno sušnije područje. Sve je to posljedica klimatskih promjena koje se događaju na cijelom planetu.

 

Ni dodole ne pomažu 

 

Dr. sc. Aleksandar Đurđević, docent na Institutu za meteorologiju Fizičkog fakulteta u Beogradu kaže da su klimatske promjene globalni problem čiji je uzročnik čovjek koji najveći dio potrebne energije dobiva sagorijevanjem fosilnih goriva. 

»Razlog je to što je za stotinjak godina koncentracija ugljičnog dioksida u atmosferi porasla za 40 posto. Zato je efekt staklene bašte, koji je inače prirodan efekt i koji omogućava da na površini planeta temperature odgovaraju nama, pojačan. Temperatura je za posljednjih 150 godina porasla stupanj. Taj porast temperature razlog je što se velike ledene kape na Sjevernom i Južnom polu i Grenlandu ubrzano tope, pomjeraju se klimatske zone, povećava temperatura i raste nivo oceana. Jedna od posljedica tih promjena je i promjena režima padalina. Kod nas se to vidi po tome što su sve učestalije godine sa sušnim ljetnim mjesecima, učestalijim i intenzivnijim toplotnim valovima, ali i godine s razdobljima intenzivnih oborina. Sve je to dakle posljedica jednog globalnog procesa koji je vezan za porast koncentracije ugljičnog dioksida  u atmosferi i ostalih plinova s efektom staklene bašte«, kaže Đurđević.

Srbija je dio regije gdje se klimatske promjene događaju nešto brže i dok je za stotinjak godina na svjetskom nivou srednja godišnja temperatura porasla za jedan stupanj Celzija, u Srbiji je to 1,2 stupnja. 

»Trend porasta temperature kod nas je nešto izraženiji nego što je globalni prosjek i prosjek nekih drugih dijelova Europe. Područje jugoistočne Europe i posebno pojas Mediterana s kojim se mi graničimo, i donekle mu i pripadamo, su oblasti u kojima su promjene izraženije i vidljivije. Porast srednje globalne temperature viši je iznad kopna nego iznad mora tako da se svi kontineti brže zagrijavaju nego što se zagrijava zrak koji se nalazi iznad oceana. Drugo, mi se nalazimo u području prodora toplog zraka iz subtropskih područja, naročito sjeverne Afrike. Ti prodori su sada češći i duže traju. I kad ljeti imamo visoke temperature to je zbog prodora toplog zraka iz sjeverne Afrike koji je obično povezan s položajem nekog polja visokog tlaka.  Prodori toplog zraka iz sjeverne Afrike češće se događaju i intenzivniji su i to je jedan od razloga što će toplotnih valova, kakvih je bilo ovog ljeta, biti sve češće«, kaže Đurđević.

 

Sušna ljeta sve češća

 

Hoće li za 40-50 godina suše biti još izraženije, ljetne kiše sve rjeđe, a Srbija područje gdje se kukuruz više neće moći sijati, ovisi o tome hoće li se ili ne mijenjati odnos prema klimatskim promjenama, odnosno hoće li se ili ne smanjivati uporaba fosilnih goriva i samim tim emisija CO2. 

»Scenarija su dva. Optimistični podrazumijeva da će se u budućnosti smanjivati uporaba fosilnih goriva i samim tim smanjivati emisija CO2. Pesimistični scenarij je da će se uporaba fosilnih goriva još i povećavati. Ljude obično uvijek interesira što će biti ako se dogodi taj pesimistični scenarij, a i trenutačno se mi kao globalno društvo krećemo ka tom scenariju, jer nije uočljivo vidljivije smanjenje emisije plinova s elementima staklene bašte. To znači da narednih 40-50 godina trebamo očekivati daljnje povećanje temperature i sredinom XXI. stoljeća srednja godišnja temperatura porasla bi za još jedan stupanj. To znači da bi na ovom našem području porast temperature prešao granicu od dva stupnja, razdoblja s visokim temperaturama postala bi učestalija i dulje bi trajala. Povećao bi se i broj dana s intenzivnim padalinama, što znači da će biti više dana s oborinama iznad 20 litara kiše po četvornom metru. Dakle, sve ovo što nam se događa sada događat će se još intenzivije i u narednim godinama. Posljedice bi bile drastične i zato se čine napori da se taj pesimistični scenarij ipak ne dogodi«, kaže Đurđević.

 

Gubitak na njivama

 

Klimatske promjene, sušna ljeta s toplotnim valovima i vremenske nepogode s velikim količinama padalina najviše pogađaju poljoprivrednu proizvodnju. 

»Ovo je za poslednjih 17 godina sedma sušna godina. To znači da bi trebalo već da smo se navikli, ali uvijek nas svaka sušna godina iznenadi i uvijek se po pravilu sjetimo navodjavanja u vrijeme suše.  Ako bismo ovu sušu usporedili s nekim prethodnim, onda je ona manje katastrofalna od one iz 2012. godine. Ako to stavimo u kontekst usporedbe s prošlogodišnjim prinosima, onda će ova proizvodna godina donijeti veliki gubitak proizvođačima, ali i drugima u lancu kao što su skladištari i trgovci. Procjene su da će rod kukuruza biti manji za 3,5 milijuna tona, a soje za oko 200.000 tona. Kod suncokreta ukupan rod će biti približno isti, bez obzira što će prinos po hektaru biti manji, jer je proljetos suncokreta posijano oko 15-20 posto više nego lani. Tako da je to povećanje površina pokrilo gubitak u prinosima. Ako bismo taj gubitak u ratarskoj proizvodnji izrazili novčano, onda je to oko 600 milijuna eura«, kaže za Hrvatsku riječ direktor Fonda za žita Vukosav Saković.

Ipak, Saković ne očekuje povećanje cijena poljoprivrednih proizvoda niti cijena žive stoke, jer suša nije globalna, pa će se eventualni poremećaji na domaćem tržištu u vidu cjenovnih skokova »peglati« uvozom. 

»Suša nije globalna, već se gledano iz svjetskih okvira može reći da je riječ o lokalnoj suši koja je zahvatila srednji tok Dunava.  Čak ni taj srednji tok Dunava gdje pripadaju Srbija, Hrvatska, Austrija, Mađarska, Slovačka, Rumunjska nije isto pogođen sušom. Srbija najviše, jer su dijelovi zemalja iz srednjeg toka Dunava ipak dobili nešto više kiše nego Srbija. To što suša nije globalna neće općenito podići cijene poljoprivrednih proizvoda koje će na svjetskoj razini ostati iste. U Srbiji žitarice jesu skuplje za dinar-dva, ali nema prostora za veći skok cijena, jer ako bi se to dogodilo, došlo bi do uvoza i nivelacije cijena. Određenih cjenovnih pomjeranja će biti, ali ne i drastičnog povećanja cijena«, smatra Saković.

 

Žedne njive

 

Rješenje za poljoprivrednu proizvodnju je navodnjavanje, a uvjete za to treba osigurati država, kaže naš sugovornik iz Fonda za žita.  

»Država bi trebala osigurati vodu u energente za pokretanje crpki. Znači, trebalo bi prvo raditi na kanalskom sustavu. Nafta za pokretanje pumpi je skupa i u svijetu se za to koristi električna energija. Postoje dvije mogućnosti: ili da se struja dovede do polja ili da se ukinu trošarine i drugi nameti na naftu koja se koristi u poljoprivrdenoj proizvodnji. Navodnjavanje nije jeftino i to dobro znaju oni koji se bave povrtlarstvom i voćarstvom, ali ta ulaganja se kompenziraju kroz cijene na tržnici. U klasičnoj ratarskoj proizvodnji to je manje isplativo, možda se jedino može isplatiti sjemenska proizvodnja u navodnjavanju. Ali još prije dvadesetak godina u Grčkoj su postojali zalivni sustavi na kukuruznim poljima. Definitivno, ako se osigura voda pored polja, energenti za pokretanje crpki po prihvatljivoj cijeni, onda bi sigurno poljoprivrednici shvatili da se isplati. Ako bismo recimo usporedili prošlogodišnji prinos kukuruza kod poljoprivrednika koji su ostvarili rekordan rod od 16 tona po hektaru, onda možemo reći kako će ove godine na tim parcelama biti pet-šest tona. Samo zbog tog smanjenja prinosa izgubljeno je 136.000 po hektaru, što znači da bi navodnjavanje, ako je voda blizu i ako su energenti jeftini, bilo isplativo. Mora zato postajati jedan plan, sustavno rješenje navodnjavnja. Nikada se neće moći navodnjavati sve, ali mora se znatno povećati broj hektara pod zalivnim sustavima«, zaključuje Saković.