»Bez priče se možda i može živjeti, kao što se može živjeti i bez kave, ali i priča i kava priskrbljuju žvotu ono nešto više.«
Zbirka priča I na početku i na kraju bijaše kava s podnaslovom kolokvij o kavi izašla je u nakladi Mozaik knjige d.o.o. u Zagrebu 2014. godine i doživjela je do sada i svoje peto izdanje. Autorica ove knjige je sveučilišna profesorica književnosti, književna kritičarka i spisateljica Julijana Matanović. Njezine knjige čitaju i struka i šira čitateljska publika, a za knjigu I na početku i na kraju bijaše kava dobila je brojne poznate nagrade, među kojima i nagradu Ksaver Šandor Gjalski za najbolju proznu knjigu godine 2014. i nagradu Josip i Ivan Kozarac za najbolje prozno djelo 2014. godine.
Ovo djelo naizgled vrlo privlačnog naslova moglo bi navesti potencijalnog čitatelja na misao kako se radi o laganom štivu koje se čita uz pauzu za kavu, a zatim brzo i uredno zaboravlja u svakodnevnim obvezama. Ovakav prvi dojam brzo se gubi i postaje jasno kako je riječ o djelu iznimne kvalitete, koje od onog prvog dojma doista zadržava lakoću čitanja i primanja sadržaja, uzrokovanog lakoćom i prozračnošću stila i jezika koji teče glatko, poput najfinijeg crnog napitka. Dugo i pažljivo kuhan zanat Julijane Matanović u spravljanju priča i dodavanju najfinijih zrnaca humora i karaktera čine svaku šalicu priče onim više, bez čega se može, ali nije lijepo. Knjiga je smještena u formu kolokvija, pa na početku stoji Uvodna riječ organizatora, potom Plenarno izlaganje, Stanka za kavu, nakon koje slijedi sedamnaest izvrsnih priča i na kraju Završna riječ organizatora. Iako se priče mogu čitati svaka za sebe, preporuka je poslušati i uvodnu riječ i krenuti redom. Svaka od ovih priča djeluje poput minijature romana, jer se uz savršenstvo stila odlikuje i fabulom iz koje je nemoguće iskliznuti, kao što mnogi likovi u pričama iskliznu iz tračnica i u određenom trenutku svojih života moraju uskočiti u vlak koji juri. Svaki običan život nalik je jedan drugom, rekli bismo slobodno parafrazirajući velikog ruskog spisatelja, ali, zapitajmo se najprije kako bismo ičiji život smjeli nazvati običnim. O tim, naizgled neznatnim i ni po čemu iznimnim životima priča i Julijana Matanović. Upečatljivi su ovdje likovi dobrih seoskih baka koje su znale skuhati onu pravu domaću kavu i svakoga tko uđe u kuću svojim nenametljivim, a ipak postojanim autoritetom posjesti ispred sebe i uz ispijanje kave lagano odmotavati čvrsto klupko životnih mudrosti, sve dok sugovornik ili slušatelj ne ispije i sam gusti crni soc životnog iskustva. Ove priče tako bogatog i punog okusa nisu uvijek slatke i ugodne nepcu, katkad se čitatelj i opeče o vrelu istinu koja izbija iz svakog retka. Autorica svojim pričama sugerira i društvenu ulogu kave, od njene uže obiteljske i prijateljske komponente, sve do državničkih kabineta u kojima se kroz povijest, uz šalicu kave rješavaju važna pitanja. Kroz priču o vrstama kave rasvjetljuju se međuljudski odnosi, mjereni sagledani prema vrsti kave koja bi se mogla smjestiti između dvoje sugovornika. Postoje u toj širokoj raspodjeli kave šutkuše, razgovoruše i razne druge koje ukazuju na zamršenost međuljudskih odnosa koja se može razriješiti ne jednom, već brojnim strpljivim kavama uz puhanje u paru riječi koja se ondje izvija.
Spisateljica je u ovo djelo utkala svoja stručna znanja s nemalim znanjem o povijesti kave kako bi se njene priče ispile s literarnim užitkom, ali i kako bi čitatelj neosjetno ušao u zbilju priče i ondje doživio buđenje kakvo izaziva dobro spravljena kava. Dakako, netko bi se mogao zapitati kako naći vremena za takav užitak u ispijanju šalice priče, ali, upravo na to autorica poziva – morati i moći naći vremena za priču, za osobni susret s dragim osobama uz neizostavnu šalicu kave.
