U drugom desetljeću postojanja subotičkog kazališta nastavljeni su do tada uspostavljeni glavni scenski trendovi. Sve glasniji i po vlast sve neugodniji pobornici unošenja novina na scenu u biti postavljaju slične ili gotovo iste zahtjeve, kao i do tada vodeći i noseći umjetnički stupovi ansambla. Uistinu, i jedni i drugi zagovaraju i traže, temeljem solidno postavljenoga repertoara, uspješniji obuhvat, kako klasičnih djela svjetske teatarske literature tako i nezaobilaznih dramskih tekstova hrvatske i srpske kulturne i teatarske baštine. Samo se na taj način scenski mogu »dočarati sve boje i nijanse života«, koje bi ublažile poneke pogrješke, i ispuniti očekivanja ljubitelja kazališta i vratiti ih u gledalište.
Nedvojbeno se štetnim čini, također, i raspuštanje Subotičke opere i baleta – unatoč tomu što poneki njeni nekadašnji solisti i dio glazbenika od slučaja do slučaja nastupaju u predstavama hrvatskog i mađarskog ansambla. Neočekivano nastala gluhoća time ne može biti ni ublažena, a ni otklonjena, te predstavlja neprihvatljivu posljedicu podlijeganja nedomišljenim organizacijskim i nesuvislim umjetničkim previranjima u prostoru ovdašnje kulturne scene.
Najzad, teško je oduprijeti se više no očitim rezultatima čitanja repertoara, dramskih naslova i ovdje okupljenih umjetnika kojima je zapalo njihovo izvođenje u tada već Drami na srpskohrvatskom jeziku iz čega neskriveno emanira tendencija sustavnog potiskivanja i sve manjeg prisustva hrvatskih umjetnika i njihovih djela, »pa i svekolikoga kulturnoga identiteta ozrcaljenog u kazalištu kao njegovoj možda najjačoj institucionalnoj formi«. [Ana Lederer, 2008.]
Kada god javni prostor zaposjednu krize, a one se i te kako očituju i u teatru, ljudima na vlasti, čini se, valja malo jače pritisnuti djelatnike u kulturi, a osobito kazališne, zategnuti dizgine, e da bi se makar tako poravnale izbočine i izglačali nabori prema iskustvu i znanju elite nespremne i nedorasle za skrb nad kazalištem i njegovom ulogom u društvu.
Begovićev polukič i promašeni Ibsen
Otuda ne čudi još dublji, bolje reći sve dublji repertoarski pad o kojem tadašnji kazališni kritičar, a kasnije redatelj i pročelnik zagrebačkog HNK Petar Šarčević na stranicama časopisa Rukovet, ocjenjujući sezonu 1955/56., piše: »Opet smo bili svjedoci jedne egzibicije arhivarskih talenata na ovim strpljivim daskama. Iako ovoga puta nisu bljesnuli, kao primjerice s Plesom u sreću, ipak su nas zabrinuli nagovještavajući da nisu raskrstili sa starim koncepcijama i pored svih iskustava. Zar se nije mogla naći neka druga, ako ne bolja, ono suvremenija komedija. A ne ovaj Begovićev polukič. I zar je onda neobično što već na drugoj-trećoj predstavi sala zvrji prazna? Uzgred, to je već poodavno postalo normalno. Prebacuje se publici da ne voli kazalište i da ga previše pretpostavlja filmu (ovo drugo je točno), a pri tom se zaboravlja upitati zašto je to tako, i ne pokušava se baš mnogo učiniti kako bi se ta, tobože, nekulturna publika ponovo osvojila. I najprosječniji gledalac bi ovako otprilike rekao: Prošlogodišnje predstave su uzrok što sam indiferentan i ravnodušan prema kazalištu. Potpuno. Proces taj traje inače još od prije. Ostaje još možda samo mrvica nade da će se ipak stvar popraviti. Što sam vidio prošle sezone? Dokazat ću vam da sam u pravu što radije gledam film i što se mrštim na ono što me čeka u kazališnoj dvorani: Jedna dobra, zanimljiva drama u dobroj izvedbi, na početku, zatim jedno scenski nezrelo i krhko djelo inače velikog pjesnika teatra (u kome je sizifovski solirala, na mahove jedna izvrsna glumica) na čijoj sam premijeri s ostalim gledaocima nemilosrdno kašljao, ne uspjevši čuti ništa od onog što jedino vrijedi u tom komadu – stihove. Pa jedna domaća drama sva u znaku osrednjosti, jedna kriminalna opereta, jedna priča za četrnaestogodišnjake, jedan malo promašeni Ibzen, jedna početnička drama, jedna francuska bulevarska igra i na kraju leđ komad sa pjevanjem. Priznajte, ne samo malo premijera, nego je i premalo dobroga. Htio bih vidjeti Artura Müllera, Tennessee Williamsa, Jeana Giraudouxa, Ranka Marinkovića, Roksandića, Daviča, Ćosića, Torkara, Ivana Raosa, Tijardovića, Kalmana, Lehara, Maića, – nabrajao sam onako nasumice, a o nečemu a la: Matija Poljaković i da ne govorim. Djela klasičnog repertoara se podrazumijevaju. Želim to vidjeti ma kako izvedeno bilo. Treba me ponovo zainteresirati, uliti povjerenje, zanijeti me iskrenim naporom umjesto ovog konformizma, taktiziranja s komercijalnim (O kako loši trgovci!) i sistematskim degeneriranjem ukusa. Omogućiti izvođačima da sagore sve svoje mogućnosti ma kako skromne bile, u stvaralačkoj radosti, a ne puštati da se razvija tezgaroški duh, da kržlja u njima dar, umjesto da se razvija. Ne biti prepotentan nego pošten. I što više premijera. Najiskrenije se nadam boljem iako me je Jahta uznemirila«, navodi Petar Šarčević, misleći na premijeru komada Amerikanska jahta u splitskoj luci Milana Begovića, izvedenu 3. studenog 1956. godine (Rukovet, 11.-12, 1956., 615.)
Tko je bio Petar Šarčević?
Subotičanin Petar Šarčević (1935.) u Zagrebu je završio Pravni fakultet i Akademiju dramske umjetnosti. U zagrebačkom HNK je stalno angažirani redatelj od 1960. do odlaska u mirovinu 2001. Od 1959. Šarčević je režirao preko 70 kazališnih predstava, a na zagrebačkoj TV oko 250 emisija različitog žanra i veliki broj televizijskih prilagodbi kazališnih djela. Režirao je više tv-serija, a među ostalim Boltine zgode i nezgode (prema scenariju Matije Poljakovića), nadalje je uradio više filmova prema vlastitu scenariju – o Albi Vidakoviću, nadalje tri epizode o bačkim Hrvatima i dr. Josipu Andriću – te više radio-drama za Radio Zagreb i Radio Beograd.
Kazališne kritike, eseje, prozu i pjesme objavljuje u subotičkom književnom časopisu Rukovet i drugoj periodici, te u listovima. Knjiga eseja i kazališnih kritika Od danas do sutra tiskana je 1962. nakladom Rukoveti, a s Nacom Zelićem suautor je hvalevrijedne hrestomatije Hrvatska pisana riječ u Bačkoj (Zagreb, 2015.), svjedočanstvu o postojanju i bogatstvu hrvatske pisane riječi u Bačkoj, te njezinu povijesnom trajanju.
Na kazališnu scenu rodne Subotice postavio je 14 drama i komedija: – J. P. Sartre, Iza zatvorenih vrata; – M. Poljaković, Par žutih cipela i Jedna cura sto nevolja; – J. Racine, Fedra; – J. Anouilh, Pokus ili kažnjena ljubav; – F. Dunai, Hlače druga direktora; – Euripid, Medeja; – Antun Karagić, Katica; – N. Simon, Bosonogi u parku; – Calderon de la Barca, Sudac zalamejski; – M. Jurić Zagorka, Grička vještica; – W. Shakespeare, Život i smrt kralja Johna; – M. Ogrizović, Hasanaginica; – J. Freudenreich, Graničari; – D. Roksandić, Andrea; – O. Davičo, Pesma; – R. Marinković, Glorija; – S. Kolar, Svoga tijela gospodar; – N. V. Gogolj, Dnevnik luđaka.
