Sidim borme u ambetušu i samo teče s mene koliko je vrućina. Aaav, čeljadi moja, ovo je s vilovske strane cigorno vam kažem. Ta zimus bila zima, sve smo šupe i komare ispraznili od ogriva, a sad vite vi ovo: sve nam se posušilo i borme neće bit velikog uroda pa nek divane ovi što zapovidaje poljoprivredom šta god oće. U ataru sam borme na tušta misti vidio da se klip na kuružni obisio ko pućkov balac, a kuružna žuta kugod da je prid Svi sveti a ne kanikula. Al, šta kast? Ne mož protiv nji, oni su vlast. Jeto, i moja se snaš Jela boji jel vele da će i žene ić u niku vojsku šta li, a ona prišla godine. Al kaže: »Mani ti nji. Da mi ne bi prošli ko zec kad su vaćali medvide, pa ga pitali di biži kad nije medo a on će: ‘mani ti nji. Dok njim ne objasnim da nisam medo ode glava’«. Ima, doduše, u tim istine, samo kadgod je i vođa bio glavni vojnik a ne civil kugod sad. Neg, čeljadi moja, kako ste se vi proveli na velikoj Dužijanci? Al borme je bilo lipo. Bili ovi što pišu pisme, pa tamburaši, a u nedilju posebno svečano bilo na trgu, povorka samo taka. Nisam vidio ni puno svita što se tamo vrzma zbog tuđi buđelara i taški a ne zbog Dužijance. Prijašnji se godina borme morala metnit dupla špiodla na džep jel su podikome borme izvukli buđelar. »Ha«, veli moj Joso, »tebi, Braniša, ni nemaju šta izvuć. Iskido si, veliš, buđelar a nikako da kupiš drugi«. »E, rođo moj, jesam ti lipo kazo da neću više kupit ovaj pecaroški buđelar što traja od sride do petka već prvom prilikom u Topolu jel Čantavir na vašar i kupim pravi kožni od taškara. Još mi jedan veli da ima taškar na vašarima.« Dosta mi ove robe s pece, čeljadi. Niki dan sam kupio bricu, ona na niki feder. Dvared se otvorila, a treći put odletila i nisam je ni našo. Prošo sam ko onaj kad mu pećar ziđo peć: kad primio nadnicu i došo do kapije, gazda viče: »Eeej, pa peć se jevo srušila«. A on će njemu natrag da peć ne mož trvat sto godina. Ta skoro i ja tako prošo s bricom: siko manilu na bali s ditelnom, a oštarje odletilo tamo di ne triba... I onda vele ne triba se vraćat na staro, a moj baćo kupio bricu kad se počo momčit i s njom sam ga i saranio. Koliko je ta trvala! Neg, obradovala me jedna lipa vist: čuo sam od ovi naši žena da će i ode kod nas bit prikazivan film od Gospe od utočišta, i to i u varoši i u Tavankutu. Sitio sam se oma moje máme. Bože, kako je ta volila ić u Bili Aljmaš, a i mene je uvik vodila, išlo po sela. Lipo se ode na mirgešku stanicu karucama jel špediterima, tamo se sidne na šinbus pa kroz sva sela i varoši skroz skoro do Bilog Aljmaša, a mi dica već u Bajmaku ogladnimo pa se lipo raspakuje bućur, povadi ilo, najčešće pečeni pivci i svakake pogače i lakumići pa se naidemo do Sombora. Tribalo je ić malo i pišce. Onako ko kroz san se sićam do svetišta... I sad imam koju najlonsku bočicu s likom Gospe punu svetom vodom iz Aljmaša da me sića na ta lipa, srićna vrimena. A sad: dvi granice prić, kutatuju te ko da si komisan... Ajd, zbogom.