Često iz čudnih spojeva naiđu interesantni susreti, priče i događaji, a takav je i ovaj zapis s terena. Nastao u momentu kad je internet okupio društvo i poveo ga u prirodu. Čudan spoj interneta i prirode, drugara i neznanaca, zelenila i gore, ravnice i vrhova. Spoj želje i volje.
I ovog puta smo poziv našli na internetu, još u rano proljeće i datum je bio upisan, a želja umjesto da blijedi, vremenom je jačala i znali smo da je to to. »Šator na leđa i pravac planine«, pisalo je i pozivalo. Odredište Zelengora, novaca ništa, osim za hranu koju sami ponesete i ostale stvari koje sami procijenite da su vam potrebne. Samo uporni u izgovorima bi našli razloga da posustanu.
Obrazovni moment
Kao i svaki ozbiljan putnik, prvo smo uradili domaću zadaću i malo istražili podatke o putu do Zelengore, samoj planini, njezinim stanovnicima, vremenskim prilikama i spakirali se za put. Na ovakva mjesta se ne nosi mnogo stvari, stvari i nisu bitne. Bitno je ponijeti nešto toplo, jer noć u brdima i planinama umije biti hladna, pa tu ni logorska vatra ne pomaže. Naravno, šator, vreća i dobra podloška za spavanje su obavezni za ovakve izlete, a dobra tenisica nešto na čemu će vam biti zahvalno cijelo tijelo. Za ovakve akcije planinari često nose i duge hlače i još duže čarape jer zmija nije rijedak stanovnik kojeg, ako nagazite, može biti problema, za vas više nego za nagaženog stanovnika. Ne brinite, ti trenuci u kojima zmija ujede jesu rijetki i dogodit će se samo onima koji ju u nepažnji zgaze. No, priznajemo, činjenica da ujed možete dobiti od poskoka ili šarke ulijeva strah i umije okupirati misao ali priroda kroz koju ćete ovdje imati priliku šetati će vam lako okupirati misao i nećete brinuti, nego samo biti obazrivi.
Obvezno skretanje s puta
Do Zelengore je lako doći i postoji mnogo putova koji će vas iz Vojvodine odvesti, a na vama je da izaberete koji se uklapa u vrijeme, vozačke sposobnosti i ostale prohtjeve. Računajte da se kroz Bosnu i Hercegovinu vozi sporije zbog krivudanja ceste, uspona i zbog ljepote prirode kojoj nećete odolijevati, pa ćete praviti česte stanke. Zbog toga i jesmo izašli iz kuće, pa je to u redu. Mi smo išli okolnim cestama, sreli se s organizatorima ove akcije u Zenici, pa svi zajedno prvo obišli Memorijalni kompleks Tjentište, koji je, kao i veći dio Zelengore, dio Nacionalnog parka Sutjeska. Interesantna mala ekipa odabranih, uglavnom nepoznatih ljudi na spomeniku jedne od najtežih bitaka u Drugom svjetskom ratu, čeprkala je pričama po prošlosti koja je zadesila naše narode. Bio je to interesantan moment u koji nas je uvukao povijesni val i povezala zajednička nit. Obišli smo cijeli kompleks o kome ćemo pisati drugom prilikom, jer zavrjeđuje više od usputnog pomena, a svima predlažemo da ga obiđu i skinu nepravdu zaborava.
Ovdje vrijeme nemilosrdno leti i nikada ga nećete imati dovoljno za sve. Na naše krajnje odredište, a polaznu bazu u otkrivanju Zelengore, stigli smo u sam smiraj dana, pa smo uspjeli uživati i u zalasku sunca. O putovima kojim smo prošli kroz samu Zelengoru da našeg kamp mjesta nećemo puno pisati, ali savjetujemo da, ukoliko nemate neko terensko vozilo, platite prijevoz lokalcima koji prevoze džipovima i kombijima i poštedite sebe stresa oko vozila. Putovi su sve, samo ne utabani. To je vjerojatno i razlog zašto Zelengora uspijeva sačuvati svoje ljepote od nemara koji učini velika dostupnost ljudima.
Kako smo se ukampirali, spavali, koga smo sreli u šetnjama, što smo jeli i na koje vrhove se peli, pisat ćemo u sljedećem broju.
(Nastavit će se)
P. S.
Ne uskraćujemo rubriku Priroda i društvo za recept, ali za prvi dio ove avanture vas molimo da ništa ne pripremate nego uživate u bureku, piti, ćevapima i pečenjima koje vam ova lijepa zemlja nudi. Ovdje se ne radi o gladi, nego o ugađanju osjetilima.
