Fotografija pred čitateljem i danas krasi stari obiteljski album Marije Andrašić, rođene Domić, iz Sonte. Baka Marija samoću svoje sobe dijeli s nekoliko albuma punih fotografija, pedantno složenih po starosti i tematici. Kao i kod većine starijih, počasno mjesto zauzimaju snimke njezine nasmijane unučadi, a jedan zaseban dio pun je starih, crno-bijelih fotografija, koje nijemo svjedoče o davno prohujalim vremenima, za jedne vremenima nostalgije, za druge vremenima od kojih su konačno pobjegli.
Procesije
Nasumice je odabrala jednu jako dobro očuvanu, na kojoj je ovjekovječen jedan tren povijesti vjerskog života Sonćana. Na poleđini fotografije napisano je: »Ovo je uspomena iz 1968. kad smo obilazili«. »Rođena sam i odrasla u siromašnoj, sitnopaorskoj i nadničarskoj obitelji. Te se sirotinje sjećam i danas. Otac Ivan i majka Kata bili su jako pobožni. Razumljivo, to su prenijeli i na mene i brata Matu. U crkvu smo išli redovito, a otac je bio i član Pastoralnog vijeća. Svi blagdani su se u našoj obitelji strogo poštovali. Na ovoj fotografiji predstavljen je dio procesije koja se u našoj crkvi organizirala za svaku mladu nedjelju. Po pričama starijih, u vremenima do dolaska komunista na vlast ove procesije su polazile od crkve Svetoga Lovre, pa do kipova koji su bili postavljeni u selu i završavale bi se u crkvi. U vrijeme socijalizma nitko ih nije branio, ali nisu bile dopuštene na ulicama, pa su se odvijale u prostranom crkvenom dvorištu. Tijekom procesije na čelu povorke nosio bi se križ, a iza njega barjaci. Odmah iza njih išli su kantor i gosponoše, odnosno crkveni pjevački zbor i ministranti. Iza ministranata hodao je župnik, vlč. Jakob Grunčić, ispod neba koje su nosili članovi Pastoralnoga vijeća. Iza njih su hodale žene, a na kraju procesije muškarci. Procesija se kretala od bočnoga ulaza u crkvu, do kipa sv. Florijana, stazom uz zidove koji su omeđivali crkveno dvorište i poslije cijeloga kruga na ista vrata se ulazilo u crkvu, gdje bi se nastavili obredi. Tijekom ove procesije nije bilo usputnih postaja na kojima bi se molilo i pjevalo, šetalo bi se tiho i pobožno«, priča baka Marija.
Svjedočanstva o vjeri
Danas, s punih osamdeset, iako nije ništa manje pobožna no u mladosti, u crkvu više ne odlazi. »Najviše žalim što ne mogu bar ponekad otići na misu kao nekada. Imam velikih problema s vidom i nogama, pa sve molitve izmolim u svojoj sobi, a i na TV-u gledam sve vjerske emisije. Prijenose misa na hrvatskoj TV ne propuštam. I moram napomenuti, osobito sam zahvalna našem dobrom pastiru, župniku vlč. Josipu Kujundžiću, što nas stare i bolesne obilazi svakog prvog petka u mjesecu. To mi puno znači, a kad je on prisutan, moja soba me podsjeća na Božji hram. On je pravi čovjek iz naroda. Ništa mu nije teško i na najljepši način skrbi o svojim župljanima«, priča baka Marija.
Možda i razumljivo za njezine godine, nikako se ne miri s današnjim tempom života, niti s današnjim načinom upražnjavanja vjere.
»Ovo danas su neki novi vjernici. Moje generacije, a osobito generacije mojih roditelja, blagovale su sve blagdane, a u crkvu smo išli redovito. Danas je crkva, žalosno, poluprazna. Znam da nas je u selu puno manje nego u vrijeme kad je nastala ova fotografija, ali ipak nas ima dovoljno da bismo znatnije popunili naš lijepi Božji dom. Puno njih danas priča kako nam se u vrijeme socijalizma branilo ići u crkvu. To jednostavno nije točno, tko je htio, bio je dobar vjernik. Problem je bio što su radi napredovanja na poslu, radi bodova za stambene rang liste i radi bilo koje druge koristi stupali u Komunističku partiju. Njihova ideologija nije priznavala Boga, pa im je odlazak u crkvu branila njihova partija. Upravo su ti danas i najglasniji u pljuvanju naše lijepe prošlosti, a kako su tada bili u KP, tako su u svim prošlim i sadašnjim vremenima prelijetali iz stranke u stranku, u pravilu u one koje su u danom trenutku bile i jesu na vlasti. I upravo ti su danas izgubili svaki kompas, pa blaguju i naše blagdane, a drže i krsne slave. I u prvim su redovima u jednoj i u drugoj crkvi. Stoga mi i jesu toliko drage ove fotografije koje će zauvijek svjedočiti o nama i našoj vjeri«, završava priču baka Marija.
