U kulturi većine naroda kazalište bi trebalo biti dimenzionirano poput plavog kita – najvećeg živog organizma na planetu. Na njegovu se golemu tijelu, koje se održava konzumacijom sasvim jednostavnih planktona i njihovom pretvorbom u mnoštvo nezamjenjivo potrebnih, složenih hranjivih sastojaka, ocrtava da ih ovaj zadivljujući div sakuplja kroz cijelu dubinu oceana i uzduž svih morskih širina. 

Otuda se na njegovu habitusu oslikavaju mnogi tragovi preplivanoga prostranstva, moglo bi se reći: zbirka zapisa ožiljaka u korist kulture naroda i njegova identiteta, a jednako tako daju se nazrijeti i čitati znaci propuštenoga na povijesnoj crti. Uostalom, nastanak kazališta i njegova misija, sve do danas su pomalo obavijeni sumaglicom što se gubi prema najvećim dubinama minuloga. No, ni u trenu njegove pojave, kao uostalom i danas, ono se nije dalo »hladno cijediti« od prolaznih ideja i nevažnih fragmenata društvene zbilje. Uza sve rečeno, ljudi ne idu u teatar baviti se ondje politikom, ali ni radi puke vašarske zabave, već da u njemu tragom umjetnički uobličene scenske igre – glasa i pokreta,  pokušaju nadići zadani život i u njemu tegobno, a još češće nasiljem uspostavljeno, nepodnošljivo, okruženje. 

 

Hrabrost udruživanja s crvom sumnje

 

Prosječni se gledatelj svime do sada rečenim, vjerojatno, ne opterećuje previše pa ni onda kada na sceni u svemu prepoznaje sebe pred problemima što ga muče, pa i kada se doima da je na vlastitoj koži naučio o tome više od pisca, redatelja i glumca, na sceni. Dopušta im da, udruženi s crvom sumnje, probave sve preostalo u smušenoj ljudskoj duši, neprestano mu podrivajući vjeru u smisao i u ispravnost puta kojim je krenuo, ispitujući čovjekova klonuća, slabosti i sumnje, na zaobilazan način mu pomažući i hrabreći ga, pred nikad prekinutom vladavinom osrednjosti, gluposti, nasilja i koristoljublja. 

Lajčo Lendvai, nesumnjivo najznačajnija osobnost za osnutak teatra u Subotici, prva scenska iskustva stjecao je s predratnim amaterskim, diletantskim i sindikalnim družinama – zajedno s Gezom Kopunovićem, Klarom Peić i mnogima još – gdje se mogao uvjeriti u ograničeni utjecaj kazališta dobrovoljaca u kojima dominira višak entuzijazma i manjak temeljnog teatarskog obrazovanja. Stoga je, čim mu se ukazala prilika, završio kazališni studij u klasi Bojana Stupice i kod njega, potom, duže bio asistent režije – i nije bio usamljen u vjerovanju kako je publici potrebno ponuditi brižljivo odabran repertoar, zasnovan na raznovrsnoj kazališnoj literaturi, na kojoj se može njegovati takav scenski izraz koji nikomu neće robovati. Slično su razmišljali i drugi, pa tako u subotičkom časopisu Rukovet István Braun Quasimodo piše o grupi kulturnih djelatnika okupljenih oko Narodnog kazališta koji pozivaju na suradnju sve zainteresirane, a voljne ući u rizik osnutka jedne Eksperimentalne scene, gdje bi se propitivala dramska djela visoke umjetničke vrijednosti, takva koja kazalište iz financijskih i drugih (politički obojenih?) razloga ne može postavljati u redovitom repertoaru. 

Na ovoj bi pozornici glumci i redatelji bili u prilici ostvariti i iskušati vlastite scenske zamisli i stvarne domašaje kojima iz raznoraznih razloga nema mjesta među komadima s redovitog repertoara, [Osnovana »slobodna pozornica«, Rukovet 2, 1955., 97-98.]. Očito, ipak uz scenu Narodnog kazališta, tražeći sebi mjesta i one su pridonijele da se uobliči slobodniji teatarski izraz u još uvijek skrućenoj kulturnoj politici, sumnjičavoj prema svakom novom prijedlogu. Na sve ovo je uslijedio još jedan pokušaj da se teatarski prostor rastereti i proširi pokretanjem jedne Omladinske scene koja bi, kako primjećuje Slobodan Turlakov, također na stranicama časopisa Rukovet ... uz nedavno organiziranu Slobodnu scenu ... našla svoje mjesto, što bi svakako povoljno utjecalo na dinamiku kulturnog života Subotice, a o koristi takvog rada nije potrebno ni govoriti, gdje bi se s mnogo volje i malo sredstava mogli postići zavidni rezultati.

 

Sve glasnije potrebe za više scena

 

Iz navedenoga se može zaključiti: sredinom pedesetih godina XX. st. među dijelom pisaca, kritičara i kazališnih ljudi u Subotici prepoznata je potreba buđenja više različito profiliranih scena, što je trebalo pridonijeti ne samo raznovrsnoj umjetničkoj ponudi već i njegovanju različitih izvanteatarskih interesa, potreba i estetika. U ovoj je potrebi nužno sadržan građanski koncept kulture, o čemu na stranicama časopisa Rukovet piše Endre Lévay, podsjećajući da postoji ovdje i određena publika i njihov poziv, i da oni hoće više ... pantomima je već donijela tako nešto, ali mi želimo da idemo dalje, hoćemo više od pantomime, da bi tekst, glazba i igra vjerodostojno dočarali sve boje i nijanse života. [Treba li nam »Omladinska pozornica?«, Rukovet 5-6, 1955.  247-248.].

A što se vlasti tiče, ona se pretvara kao da je zatečena. Premda ne gleda s istinski posve iskrenim odobravanjem na sve ove pokušaje, mahom izbjegava otvoreno im se i autoritarno suprotstavljati, te se bezmalo stječe dojam kako je i sama u stanovitoj mjeri zainteresirana za rezultate ovoga estetskoga i kulturnoga paralelizma. Uostalom, sve se ipak događa u okrilju samoga kazališta, ili njemu sasvim nadomak. Ovo je tim značajnije jer su se i neka ranije još nastala dramska djela sada pokazala korespodentnima s novim čitanjima, scenskim pristupom i postavkama.