Redatelj Vladimir Perović, rođen na Cetinju, filmsku i televizijsku režiju diplomirao je u Beogradu na Fakultetu dramskih umjetnosti. Uposlenik je TV Vojvodine, redatelj je i urednik dokumentarnog programa i izvanredni je profesor dokumentarnog filma na FDU na Cetinju. U više navrata boravio je u Sonti, posljednji put u domu Ane Tudor, autorice projekta Kilometar Dunava.
Jeste li se do sada susreli s nečim sličnim?
Uvijek sam težio pronalaženju ljudi, sudbina, zbivanja, koja nose neke sudare u sebi. Ovaj projekt, konkretno, nije bio neki sudar, nego dobar spoj dviju voda, Jadrana i Dunava. Svakako, voda nosi mnoga značenja, Tudorova ih je otkrivala i pretvarala u svoje boje. Odmah sam osjetio da nije u pitanju samo ekstrovertirani slikar koji se želi pokazati svijetu i želi se istaknuti nečim što nitko drugi nije uradio. Mislim da je Ana ovoj slici uspjela dati i neka univerzalnija značenja. Naprosto, napravila je jedan podvig, ne samo senzacionalistički, ne samo za Guinessa, nego je izlila svoju dušu na kilometar platna. Moja redakcija dobila je priliku ovaj projekt podržati i ja to radim od srca.
Kroz Vaše emisije provijava duh stare Vojvodine, pa tako puno prostora i vremena posvećujete nacionalnim manjinama. Trend kuće, ili Vaša osobna inicijativa?
Možda ćete se iznenaditi odgovorom. U životu se općenito ne družim s nacijama, nego s ljudima. Često s nekim sjedim i normalno komuniciram, a da i ne znam koje je nacije. Niti u ovom slučaju nisam radio po zadatku kuće. Jednostavno, vječito sam u nekom traganju, što bi se reklo poput predatora, ali onoga koji svoj plijen ne rastrže, nego se spram njega odnosi nježno. Kadgod nađem nešto zanimljivo, na to se obrušim, pokušam ući u tu priču i ispričati ju na jedan topao, dobar i ljudski način, s razumijevanjem i empatijom. Po Vojvodini sam, za potrebe svoje TV kuće pravio mnoge filmove i emisije po toj podjeli, među ljudima različitih nacija i vjera. Svugdje mi je bilo jednako lijepo i svakim od njih se ponosim.
Što Vas se najviše dojmilo u Sonti?
Ostao sam fasciniran predanošću ljudi, članova KPZH-a Šokadija iz Sonte, koji su u samo 10 godina uspjeli otkupiti staru kuću, pa uz pregrađivanja, dograđivanja i ostale potrebne aktivnosti, osposobiti etno sobu sonćanskih Šokaca i urediti ju za pokazivanje svijetu. Vidio sam mnoge etno sobe i etno kuće, ova je odista fascinantna. Često zalazim u taj etno prostor, pri čemu je oznaka jednoga kraja, ljudi, jedne kulturne matrice, gledano sa strane antropologije i ta materijalna gradnja, ali i nematerijalna, duhovna zaostavština. Upravo prigodom snimanja te teme otkrio sam i Anu i njezinu fascinaciju Dunavom.
