Ne zna se koliko je stara tamburica koja je nedavno, nakon obnove, zasvirala poslije duge, duge tišine. Obnovio ju je Marinko Šimić, osnivač i predsjednik Tamburaške sekcije u Mirgešu, poznat u javnosti, a napose među tamburašima, i po izradi i restauraciji tambura, čime se bavi od 2005. godine.

»Tamburica je napravljena prija najmanje 80 godina. To je orijentaciona procina na osnovu stila izrade. Pravljena je u dva dila, vrat je od drveta javora, a rezonator od drveta kruške. Obično je grafitnom olovkom u unutrašnjosti instrumenta zabilužen datum izrade, al u ovom slučaju, ako je i postojo, vrimenom je izbrisan jel je ‚primica‘ bila otvorena«, kaže Šimić naglašavajući kako mu je posebno lijep dio posla vraćanje u život starih instrumenata.

A ovaj instrument – ispostavilo se – ima posebno mjesto u Marinkovom životu.

Zadovoljstvo i stare uspomene pratile su rad na ovoj tamburici, od trena kada ju je prepoznao i vraćajući sjećanja korak po korak shvatio kako mu se ona vratila u ruke nakon mnogo godina i pritom prošla neobičan put i sudbinu sve do ove 2017. kada je zasvirala.

»Prijatelj Goran Bukvić javio mi je da je kod njega tamburica koja je ostala iza oca Antuša, da je uzmem i vidim ‘šta ću s njom’, pa da ne propada dalje jel je niko ne hasnira. Njegov otac Antuš Bukvić bio je svirac, sviro je ‘kontru’. Kad sam vidio tamburicu, ‘primu’, staru, dugo nehasniranu, bila mi je nikako poznata. Vraćajući događaje i godine u mislima, pripoznam je: to je tamburica koju sam imo u rukama sa svoji desetak godina. Skinio sam je s tavana didinog salaša, tamo je bila zadivena u rogove, nije se hasnirala. U familiji mog dide Stipana Šimića puno se radilo, nije tu bilo vrimena za sviranje. Pito sam didu jel možem ponet tamburicu, dao mi je. Dono sam je u Mirgeš, di smo stáli. I onda je već bila stara i rasušena. Jednog dana kod nas je došo Antuš, vidio tamburicu, a pošto je bio svirac kaže on bi je pono, ako je ne hasniramo i ne triba nam, pa da je da obnovit. Znao je svirce i ljude koji se bave tim poslom. Al eto, ni bać Antuš je nije renoviro ni hasniro, sve dok opet nije stigla tu otkaleg je krenila«, priča Marinko o vremenu kada ni slutio nije kako će mu upravo obnavljanje starih glazbenih instrumenata postati najdraža zanimacija, kao i o slijedu događaja s ovom, »posebnom« tamburicom.

Svih se tih događaja, davnih uspomena i salaša iz djetinjstva prisjetio Marinko Šimić uzimajući u ruke staru, odloženu tamburicu. Slijedom spomenutih neobičnih događaja ona se opet vratila Marinku nakon nekoliko desetljeća, tom nekada desetogodišnjem dječaku, što ju je skinuo s djedovog tavana. U međuvremenu je – gle »slučajnosti« – Marinko uz svoje osnovno zanimanje, iz zainteresiranosti i hobija postao majstor za izradu i obnovu tamburica, sada već majstor s bogatim iskustvom.

»Restauracija je trajala oko dva – dva i po miseca. Zub vrimena ju je ozbiljno oštetio. Al je sad, posli puno, puno godina spremna za sviranje.«

Bio je to dug i nesvakidašnji životni put jedne tamburice, do dana kada je »vraćena na scenu«, sa svom ljepotom svog specifičnog zvuka.