Nakon prvog desetljeća postojanja i rada, mahom obilježenog izvođačkim uspjesima i priznanjima okruženja, a nerijetko i iz šireg areala, počevši od druge polovice pedesetih (sezone 1955./56. – 1964./65.) tijekom drugog desetljeća, uslijedili su i takvi glasovi koji sve češće unose neugodnost zebnje među kazališne djelatnike i vanjske suradnike, pa i mnoge poklonike subotičkog teatra. Tom stanju neizvjesnosti na svoj način pridonosi i preinaka Hrvatskog narodnog kazališta u ansambl Hrvatske drame, te ukidanje poletne i neuobičajeno uspješne Muzičke grane, odnosno Opere s baletom, i to nakon samo tri i pol sezone tijekom koje je upriličena 21 premijera, a održan je i veći broj uspjelih i zapaženih koncerata, kada su za potrebe subotičke Opere i baleta nastupili kod publike omiljeni vrhunski izvođači iz cijele Jugoslavije, kako orkestri tako i solisti, a uza sve nisu manjkale ni s razlogom upućene riječi pohvale stručne kritike.  

U atmosferi sveopće nedoumice sve se češće može čuti pitanje bez jednoznačnog odgovora: »Što, ili tko, stoji iza svega toga? Zbog čega je lakše bilo osnovati kazalište i podići ga ni iz čega, nego li se izboriti za neometani njegov opstanak, i to nakon svih ne malih i na koncu neupitnih rezultata?«. Sve ovo zbunjuje dio publike, unosi smutnju među gledatelje, pa se pomalo kruni i smanjuje njihov posjet kazalištu. 

Smanjeno zanimanje publike za predstave subotičkog kazališta; jedni traže, pitajući se jesu li odabrani baš oni pravi, dovoljno dobri scenski djelatnici, glumci, redatelji i ostali suradnici. Drugi problematiziraju poneke repertoarske pojedinosti i eventualne nedosljednosti, dočim se treći prisjećaju i dohvaćaju neriješenog »hrvatskog pitanja« između dvaju ratova, a sada ga prepoznaju u novom pakiranju i sve teškoće ondje smještaju, te se ne isključuju ni utjecaji izvanjskih, društvenih datosti tome tragu. I krajnje obazrivo ali i ustrajno razgrću ova osjetljiva, a ni malo bezazlena, pitanja o prirodi odnosa države, društva i politike s kazalištem u Hrvata, te će tako i iz prostora teatra sve češće dopirati tenzije na tragu »vječno« neriješenih suprotstavljenosti kulture i politike.

 

Kazalište Vojvodine, Srijema i Splita!

 

A možda je ustezanje pred kazališnom blagajnom uslijedilo kada se istrošila prvobitna ponesenost kazališnim činom, što publika nepogrješivo prepoznaje, te da se još ni izbliza nije posložila potrebna politička volja za beskompromisno otvaranje Talijina hrama slobodnijem i hrabrijem mišljenju i govoru, britkim riječima kritike sa scene, razumije se, ako donosi katarzu. Ili ako – ma i s kašnjenjem, unazad – zasijeca u stvarnu narav nerijetko mučnih i neriješenih društvenih gibanja iz prošlosti, između dvaju svjetskih ratova, spretno pomaknutih u neprepoznatljivu dubinu kulturne pozadine, daleko od istinskih razloga svjesnog propuštanja svih prigoda za više puta obećano pokretanje jednog profesionalnog gradskog i građanskog teatra u Subotici (V: Gostovanja T. Tanhofer i drugih trupa), što su zdušno zagovarali i Hrvati i Mađari i Srbi. Umjesto obećane nove, subotičke gradske scene, Ministarstvo prosvjete u Beogradu (22. ožujka 1928.) donosi odluku da se Osječko kazalište »promakne« u pokrajinsko te da ono svojim scenskim uradcima opslužuje i Vojvodinu i Srijem, ali da nekoliko mjeseci tijekom godine boravi i u Splitu kao Narodno kazalište za Primorsku banovinu! Premda je svaki komentar ovakvog postupka izlišan i o tome je valjalo šutjeti, da se valjda, nedajbože, ne bi počele povlačiti paralele te od vlasti zatražiti ma i zrno više slobode no što je ona bila spremna dati. 

 

Mučno krojenje i prekrajanje slobode

 

U kazališnom se prostoru ni novi vlastodršci nisu pokazali radi postupnom, razboritom, slobodnijem otvaranju i scenskom prikazivanju suprotstavljenih interesa i polučenih razlika, što su ih naslijedili, ali su utoliko bili vičniji političkom zasijecanju, čim bi ocijenili potrebnim pokazati zube, pa i posegnuti za policijskom prinudom, te tako suzbiti i onemogućiti svaki pokušaj da se o gospodarskim, socijalnim, nacionalnim, kulturnim, obrazovnim i drugim neskladnostima javno progovori, strogo sankcionirajući svakoga tko bi se tome suprotstavio, makar bio i iz samog vrha, poput Milovana Đilasa. 

Otuda je i subotičko kazalište, poput i drugih u zemlji, lišeno prava propitivati vlastito okruženje i otvarati pitanja »navodno bez odgovora«, te na repertoar dospijevaju djela koja ne čine upitnim postupke ljudi na vlasti, njihovih zagovornika i poslušnika. Dočim su komade u kojima ima po vlastodršce nezgodnih pitanja dramaturg i režiser nadasve dužni prigodno zaobliti, otupljujući svaku, ma i skrivenu oštricu kritičkog govora. Otuda mnogi još »kreatori« repertoara besramno posežu za sovjetskim moralkama, za komadima o vječitim ratnim stradalnicima i »podvižnicima« ili o nesebičnim graditeljima komunizma. 

Srećom, ne uzmiču ni oni, mahom mlađi tekstopisci koji su spremni na rizik, te je sve više dramskih rukopisa koji progovaraju jezikom suvremenosti, donoseći nagovještaj promjena, napose kada hrabro progovaraju o tamnim stranama stvarnosti.

 

Kome stiže tzv. Kriza publike u kazalištu?

 

Premda je prošlo cijelo desetljeće od iscrpljujućeg ratovanja, užasa i strahota holokausta, masovnih stradanja, pometnji i beznadnih prevrata, a kazališni repertoar i dalje nije sadržavao dovoljno širok predložak, raznovrstan i mnogoznačan, u kojem bi se mogli prepoznati svi posjetitelji kazališta. Otuda se sve češće spominje tzv. kriza kazališta i publike. Općinstvo se okreće filmskim ostvarenjima, među kojima je sve više inozemnih, a od šezdesetih godina primat pripada televiziji, dinamičnom i atraktivnom mediju u nastanku. O udaljavanju publike od teatra i mogućim razlozima Lačjo Lendvai, među ostalim je u časopisu Rukovet napisao i ovo: 

»Razne kazališne družine između dva rata, a pogotovo one koje su djelovale za vrijeme posljednjeg rata, malo su vodile računa za odgoj i razvoj ukusa kod publike. Obično su iz čisto trgovačkih, a često i gorih razloga sastavljale repertoar od lakih, i na oko dopadljivih djela sa ciljem da privuku sebi neupućenog gledaoca, da sadržajem svojih predstava skrenu njegovu pažnju od suvremenog zbivanja i da ga prenesu u neki izmišljeni i iskonstruirani svijet. Ovakvom politikom mnogo se pridonijelo da je velikom dijelu gledalaca kvalitetan repertoar tuđ i da se vrlo teško privikava na djela sa ozbiljnom tematikom« [Rukovet, 2, 1955., 95-97].

U vrijeme kada objavljuje navedeni tekst (1955.) iza Lajče Lendvaija je već bogato glumačko i redateljsko iskustvo, posebno ono iz razdoblja kada je bio prvi upravnik Hrvatskog narodnog kazališta u Subotici, ali je izvjesno također, da se vodeći teatri još uvijek nisu na pravi način uhvatiti u koštac sa »suvremenim zbivanjima«, a da je riječ o djelima »ozbiljne tematike« iz vlastita okruženja. Lakše je bilo sa scene dići glas u korist ravnopravnosti crnaca u Americi, nekom već odavno počivšem uputiti riječi najtežeg prijekora zbog neljudskog položaja mužika u carskoj Rusiji ili općenito kmetova u prošlosti, zbog stradanja antičkih robova, ili hude ljudske sudbine kojom se poigravaju dokona božanstva, a tek tu i tamo moglo se razumjeti da su poneke od tih poruka uistinu upućene i na nešto bliže adrese.