Iđem tako pa se sve obzirem kugod da mi kogod stalno stoji za leđi. Ušo niki nepro u me pa ga ne mož vazdan odvijat iz glave, stalno mi se priviđa štogod od davnina, čeljadi moja. Doduše, sve je nikako kugod u magli posli litnje kiše, kad se sve njive isparavaje i vlaže ovaj naš teški ravničarski ajer. Niki dan na priliku nisam nikako mogo odagnat lipo sićanje na svetu Anu, to veliko proštenje u Gornjem Tavankutu isprid kapele svete Ane. Divane ovi upućeni da je na mistu te kapele kadgod, dok je Tavankut bio još tvrda varoš, bila velika crkva, nađeni su i temelji na ledini. Meni je još moj dida divanio da su se nika dica sigrala po ledini krajom pritprošlog vika i da su našli u bunaru jednu ćitabu zdravo staru a na njoj bio križ i napis »Szent Anna«, pa posli opravio jedan gazda ovu lipu kapelu di je sad proštenje. Sićam se kako sam samo volio ić na to proštenje, lipo smo se svi opravili u svečana ruva, došli ajzlibanom od Šebešića do Skenderova, a tamo nas dočeko moj dida Mijo s njegovi aptikama i Bandinom i Bebom upregnutim u svečan sersam pa nas odno kod njega prvo na Ševinu ćošu. Tu nas dočekala májka, ujna i dvi tete, svi me izljubili, a to mi bilo najveća nevolja jel se ja zdravo nisam volio ljubit. Onda se malo ručalo, tek da se ne iđe na proštenje praznog trbuva kako je divanio ujo Marko i svi tako čoporativno na proštenje. Al bi sad volio da mi vratit taj veker natrag, pa da me minu sve brige i nevolje, da se opet protrčem po debelim suvim pisku u onim kratkim pantalonicama kugod kadgod... E, borme, od tog više ništa. Sad dica misto pivaca na duvanje i čagrtaljki razni fela imadu tablete, mobilne telefone; mi smo kadgod vijali guske i patke šorovima, a sadašnja dica vijaju one pokoje i kojikake isfantazirane tri d eroje.. Al pak, ja sam rišio, čeljadi, da ću i ove godine lipo podmazat biciglu, malkoc našpanovat špice jel u pisku obruč lako ode u njolcoš, a moram i dotegnit šarhanje jel mi zdravo zvonie kad iđem po treskavim i lipo polagano odverglat do proštenja. Samo, sad možem misto kod majke i dide kući otić na njev grob, pomolit njim se za dušu i bacit svete vode. Kako vrime leti, pa čovik više ni sam sebi ne viruje, pa sad se bilo mlado a vid sad, posto dida priko noći. Al šta se mož? Ne mož čovik trajat vično. Kugod da su ga ostavili u dunc, što kaže moj pajdaš Pera. A i nek iđe, samo nek nama ostanu naši šorovi, nek mladež sačuva adete i običaje svoji didova, nek uvik budne igre pisme i veselja da se dužijance i prela nikad ne zaborave. »Vid ti Branišu«, opet će Pere, »ta, on se dao u mudrovanje kugod vilozof. Neg, kazla mi Jela maloprija da ti kažem ako te vidim da se josag neće namirit sam i da požuriš natrag u Ivković šor jel ćeš vidit kako vrime leti«. Eto, ne mož se čovik ni raznižit, a da ga ne pristignu ovozemaljske nevolje. Al, šta ćemo, što kazo dida, svako svoj križ nosi na leđi. Ajd zbogom.