Pšenica je skinuta sa srijemskih polja. Žeteoci su završili svoj posao i oni koji nisu imali vremena da čekaju, svoje pšenično zrno prodali su za 15 ili 16 dinara po kilogramu. Oni nešto strpljiviji uspjeli su dobiti i onih 18 obećanih dinara. Trenutno su kombajne na njivama zamijenili lubeničari, posebno u mitrovačkoj i rumskoj općini, mjestima Šašinci i Jarku, nadaleko poznatim po proizvodnji bostana. Krećući se putem koji vodi od Šapca k Rumi, česta slika pored puta su tezge i prikolice na kojima se nalazi pregršt zelenih i žutih lopti. Za cijenu od 20 do 30 dinara po kilogramu može se kupiti kvalitetna domaća lubenica. Kažu Jarčani da je ovogodišnji rod bio dobar. Lubenice su zrele i ukusne, ali i pored toga kupaca je sve manje. Tako da kada sve saberu i oduzmu, lubeničari kažu da se nalaze na nuli. A nekada se od prodaje ovog slatkog roda u Srijemu lijepo živjelo. Znalo se nakon prodaje dosta zaraditi i za ulog, ali i štednju. Bostan je nekada, osim rumske i srijemskomitrovačke općine, najviše bio zastupljen i u šidskoj općini, gibaračkom i kukujevačkom ataru. Danas ga tu na žalost više nema. Umjesto prodavača proizvođača bostana, na ulici se sve češće prodaje lošiji i sumnjiviji rod, najčešće iz uvoza, dosta jeftiniji, koji je zakrčio tržište i stvorio teškoće srijemskim bostandžijama. Tako da, usprkos dobrom rodu, prodaja srijemskim bostandžijama je prilično slaba, pa se bostan prvoklasne kvalitete daje budzašto. A kako bi se došlo do kvalitetnog bostana, potrebno je uložiti dosta rada i truda: sijanje, zalijevanje, branje, a potom višesatno čekanje na tržnicama i ulicama na kupce, kojih je sve manje. Plaše se Srijemci da će se lubenice uskoro morati davati i zabadava, što će po njihovom mišljenju najviše obradovati nakupce. No, kako kažu, kolika god da je računica, od zemlje ne odustaju. Barem se ulog mora pokriti. Vremena za kukanje nemaju, jer ubrzo ih čekaju novi poslovi, paprikarski dani. Moraju ubrzano raditi, jer im je to osnovni izvor prihoda, a ni zemlja ne može čekati. Od njihovog rada sve ovisi, barem što se tiče kvalitete. Nada je uvijek prisutna, na prvom mjestu da će im vremenski uvjeti ići na ruku, kao i to da će država u skorije vrijeme malo više pozornosti posvetiti seljaku, kojom god poljoprivrednom kulturom da se bave. Jer ako se to uskoro ne dogodi i ukoliko ostanu sami da rješavaju probleme, kako navode, neće se skoro spasiti.