Rano ujutro, kada tek počinje svanjivati, volim popiti svoju prvu kavu, uz obaveznu prvu cigaretu. Svugdje je tišina, samo ptičice cvrkuću i u ovakvoj atmosferi volim razmišljati o raznoraznim stvarima. Naprimjer, usred ljeta smo, meteorolozi nam najavljulju paklene vrućine, a neki liječnici bi govorili da ono što ja ujutro radim nije baš u domeni zdravog života. U principu, slažem se s ovakvim mišljenjem, ali ako i u potpunosti »živim zdravo«, svakako ću umrijeti zdrav. Jer dosad svi ljudi su umrli, možda ću i ja, rekao bi stari engleski skeptik. No, da se vratimo kavi. Običaj pijenja kave kao civilizacijsku tečevinu u srednjem vijeku u naše krajeve donijeli su Turci. Postoje zapisi da je nakon pregovora s Turcima, ako su oni bili domaćini, na koncu poslužena crna juha (fekete leves), kako se to piće u to doba zvalo. Biljka kava, od čijeg se ploda spravlja istoimeno piće (arapski kahva) potječe s istoka, točnije iz Arabije (lat. Coffea arabica). Po priči, tamošnji pastiri su primijetili da njihove koze, kada pasu žbun kave, postaju živahnije, rekli bismo pokretnije (bar ovu priču sam ja čuo u djetinjstvu). U osnovnoj školi za užinu redovito smo dobijali kavu s mlijekom kao piće, uz kruh namazan margarinom ili džemom. Često smo dobijali i neki »žuti sir« čudnog okusa, koji nisu baš svi obožavali. Sada već znam da je taj engleski tip sira koji se zove »cheddar« bio dio pomoći iz Amerike (tzv.UNNRA) kao i tadašnja »kava« koja u suštini nije bila kava nego se dobijala prženjem zrna ječma, koje je samljeveno služilo za spravljanje surogata kave. 

 

Kavana

 

Pijenje kave je postalo toliko popularno da su u XIX. stoljeću širom Austro-Ugarske monarhije redom otvarane kavane koje su postale mjesta okupljanja otmenijih građana, trgovaca ili bankara koji su u kavani imali i poslovne susrete. Pojedine kavane su postale mjesta sastajanja i mladih, često buntovnih umjetnika. U našem gradu na prekretnici vijekova bilo je nekoliko poznatih kavana. Najveća i najljepša bila je Gradska kavana, koja se nalazila u prizemlju Gradske kuće. Uvijek me hvata određena doza bijesa kada prolazim pored sadašnje hamburgernice koja trenutačno radi u ovim prostorijama. No, i njena prethodnica, tzv. Agros centar je za mene bila prava blasfemija u odnosu na nekadašnju Gradsku kavanu. I danas mi nije jasno zašto nije rekonstruiran originalni interijer ove kavane kada su elementi u spremištima Gradske kuće u to vrijeme još postojali. Današnji tzv. kafići su samo blijeda sjena ovih naših nekadašnjih kavana. I dan-danas pijenje kave često je ritual po stanovima, kada se najčešće susreću grupe umirovljenika ili umirovljenica, koji se ne žele više viđati na javnim mjestima, često zbog skromnog kućnog proračuna. Upravo sam se sjetio jedog vica. Tri matrone svake nedjelje su se sastajale u stanu jedne od njih. Ovog puta na redu je bila Micika, koja je za svaki slučaj (znajući da je pomalo senilna) zapisala redoslijed posluženja na jedan papirić: kolačići, nakon toga sok, na koncu kava. Naravno, kada su gošće stigle, pobrkala je redoslijed i tri puta poslužila kavu. Kada su njene drugarice otišle, jedna od njih je konstatirala: »Vidiš kako je naša Micika postala senilna, uopće nam nije poslužila kavu!«. »Nije to ništa strašno. I meni se dogodilo, da slučajno ne zaboravim, na papir zapišem što trebam kupiti u prodavaonici, a potom papir ostavim doma«.

 

Stiže crna juha

 

Nakon brojnih pregovora s Turcima, u kojima često nije ispoštovano dogovoreno s turske strane, u mađarskom narodu rodila se izreka (kada će se dogoditi nešto loše ili lošije): »a sada će nam stići i crna juha«. U posljednje vrijeme ako u Beogradu zatražite »tursku kafu ili kahvu«, odgovorit će vam da imaju samo »domaću«, spremljenu na isti način. Svi naši mediji, tiskani ili elektronički, »bruje« o inicijativi našeg novog Predsjednika da se započne unutarnji dijalog što da se uradi s jednom od pokrajina, koja se odlučila odvojiti od svoje države, ‘oću reći da se uveliko osamostalila. Rezultat ovog »dijaloga« (?) valjda bi trebala biti osnova za buduće pregovore na kojima »međunarodni faktor« inzistira. Jedino što još ne znam jest hoće li pregovarači po dobrom starom običaju na koncu razgovora popiti i (tursku) crnu juhu ili samo običnu espresso kavu s mlijekom ili bez?