Na Čikeriji se na salašu Mačkovićevih desetljećima uzdiže zvono na drvenoj konstrukciji. Sve je još na istom mjestu, samo se zvuk ovog zvona ne čuje još od 90-ih godina prošlog stoljeća. Mještani će reći, tad je »svezana vrengija«, što podrazumijeva vezivanje i uklanjanje užeta za pokretanje zvona s tla. A malo tko bi se sad i usudio pokrenuti ga, kad se dugo ne koristi i neizvjesno je u kakvom je stanju drvena konstrukcija koja nosi zvono.

Zvono je važan toponim Čikerije, kao i križ preko puta, na kojem je zapisano kako ga je podigao »čikerijanski narod« 1868. godine. Nije poznato kad je zvono postavljeno, no svatko u ovom kraju zna predanje o njegovom nastajanju. U prošlim vremenima led je često »tuko« Čikeriju. Stradao bi rod na njivama i u voćnjacima, a narod je stalno strepio od nepogode i siromaštva. Dvije su važne odluke donijete, mada nije poznato je li se to dogodilo u isto vrijeme. Po jednoj je podignuto zvono visoko iznad salaša: »Zvonilo se tri puta svaki dan, liti u 5, 12 i 8 uveče, i kad naiđu ledonosni oblaci. Tačno se vidilo kako se oblak razbije od zvonjave, zato je zvono dignuto višlje« – ispričao je Mirko Tumbas, jedan od rijetkih mlađih ljudi koji je ostao u ovom kraju, gdje se i rodio, a prizore s gradonosnim oblacima pamti iz djetinjstva.

Zvonaru je plaćao svaki stanovnik Čikerije, jer je svima bilo stalo očuvati rod. Dobrovoljno su davali dio prinosa s imanja, dva puta godišnje, poneko je plaćao i novcem. Tako je bilo dok se još zvonilo, ali zvonara već dugo nema.

Po drugoj odluci iz davnina, narod s Čikerije dao je zavjet kako neće raditi i izlaziti u njive i voćnjake određenog dana, subotom poslije 12, u dijelu godine dok se žito ne ovrše. Zavjet svojih predaka mještani Čikerije poštuju i danas.