Preduvjet gospodarskog razvoja u doba Anžuvinaca bili su politička stabilnost i centralizacija države pod jakim vladarom. Anžuvinci su vladali i Češkom i Poljskom, čime su stvorili jedinstven gospodarski prostor od Jadrana do Baltika. Dok su Arpadovići međunarodnu trgovinu povjerili Mlečanima, koji su dovozili robu s Istoka i razvozili je diljem Europe, Anžuvinci su se pak oslonili na firentinske novčarske korporacije. Njima je bilo u interesu puno proizvoditi i jeftino prodati pa su osnovali radione u svim većim gradovima, osobito u kontinentalnom dijelu Hrvatske.
    Otklanjanjem Venecije s istočne obale Jadrana znano je ojačalo značenje gradova na jadranskoj obali, koji su dobili golemo tržište za svoje obrtničke proizvode. Osim Senja, tradicionalne luke današnjega Hrvatskoga primorja, uzdiglo se značenje zadarske luke. Otvoreni su i novi trgovački putovi. Jadan je vodio od Zadra preko Bribira i Knina put Plitvica i Topuskog pa dalje put Zagreba gdje se susretao sa cestom iz Senja.
    Anžuvinci su dodjeljivali povlastice stranim trgovcima i obrtnicima, što je poticalo njihovo naseljavanje u veće gradove, ali i u podgrađa pokraj manjih utvrda. U većim su gradovima strani trgovci i obrtnici gradili palače u gotičkom stilu. Već su njihova djeca bila liječnici, odvjetnici, ljekarnici ili učitelji, a u ostavštini građana 14. stoljeća nađene su knjige najvažnijih europskih pisaca toga razdoblja te umjetnički predmeti izrađeni diljem Europe i mediteranskoga svijeta. Upravo su oni činili vodeći dio građanskoga staleža i uskoro ušli u gradske magistrate. Premda su se i trgovci i obrtnici djelomično bavili poljoprivredom, većinu stočarskih i ratarskih proizvoda kupovali su od seljaka iz okolnih sela, a seljaci su tako stečenim novcem namirivali crkvene i feudalne daće i kupovali obrtničke proizvode. Novčana renta postupno je istisnula ostale oblike feudalnih davanja, što je uvelike olakšalo položaj kmetova.