Zagužvalo se poprilično ovih tjedana na našim graničnim prijelazima. Toliko da su prošlog vikenda kolone na Horgošu bile duge i desetak kilometara, a na granici se (na vrelih 35 i nešto stupnjeva) čekalo satima. Upozoravali su (i upozoravaju i dalje) iz Auto moto saveza Srbije na gužve i čekanja i vozačima preporučivali alternativne prijelaze. A u toj preporuci su Bački Vinogradi i još neki manji prijelazi, čija je mana što rade samo od sedam do 19 sati. Slušam pažljivo te obavijesti ne bih li negdje čula i preporuku vozačima (željnim da se što prije dokopaju cilja) da radi izbegavanja gužve koriste prijelaz Bački Breg. Ali uzalud, Bački Breg nitko i ne spominje. Kao da to nije prijelaz prema Mađarskoj koji radi svih 24 sata na dan, kao da to nije prijelaz koji je najkraća veza sa zapadnom Europom. Ali uzalud su sve te prednosti kada se do njega stiže manje ili više lošim cestama. Uzalud sve prednosti kada se od odvajanja s autoceste kod Vrbasa do prijelaza Bački Breg mora proći, ni manje ni više, kroz devet naselja, uljučujući tu i Sombor koji još uvijek nema obilaznicu oko grada. I onda vozači između truckanja cestom kroz sela i gradove biraju radije čekanje na Horgošu, uz onu stalnu nadu da će im se posrećiti i da se to čekanje ipak neće pretvoriti u višesatno stajanje pred granicom. I sve naprijed iznijeto ispričala sam kako bih podsjetila na vječitu (staru barem 30 godina) priču o graničnom prijelazu Bački Breg, njegovom proširenju i izgradnji nove ceste od Vrbasa do Sombora. Nije da nije bilo volje, želje i pokušaja u Somboru da se izgradnjom te ceste Sombor svrsta u značajniji prometni pravac (jer ne treba zaboraviti da je tu i granični prijelaz s Hrvatskom), ali nekako sve se zavšavalo na lijepim željama i (bezuspješnim) pokušajima da se oni u Beogradu uvjere kako je i za ovaj dio Srbije značajna nova prometna infrastruktura. I mijenjale su se vlasti (one beogradske i novosadske), ali čini se svi su imali isti odnos prema naporima i željama Somboraca da konačno oživi i ovaj dio Bačke. Ne, ne pričam ja to onako napamet, čisto da bih popunila ovaj zadani prostor već to kazuju činjenice i negdje je ostalo zabilježeno koliko se puta i gdje kucalo i tražilo. Nekada su vrata na koja se kucalo bila otvorena, pa su stizala (brzo zaboravljena) raznorazna obećanja, a počesto i zatvorena pa se od kucanja dalje stiglo nije. Da se razumijemo: nisu Somborci baš toliki altruisti da se za cestu zalažu radi vozača u prolazu, već vape za tom cestom svjesni da bi i njima ona donijela neki boljitak, koji je za sada još daleko.