Uvijek se slatko nasmijem kada čujem našeg mladog i novopečenog Predsjednika Republike kada prilikom otvaranja neke dionice autoceste spominje nekadašnjeg maršala JNA. Naime, već nekoliko puta je izjavio: »Izgradit ćemo više autocesta nego u doba Josipa Broza Tita!«. Ovu nesumnjivo propagandnu izjavu možemo tumačiti na nekoliko načina. Prvo, u to doba najveći infrastrukturni pothvat bila je izgradnja cestovne kičme nekadašnje SFRJ koja je od slovenske granice s Austrijom vodila kroz glavne gradove nekoliko tadašnjih republika. Znači kroz Ljubljanu, Zagreb, Beograd i Skoplje, do makedonske granice s Grčkom.
Ova važna suhozemna prometnica dobila je pompezni naziv: »autocesta Bratstvo-jedinstvo«. Gledano tehnički, ta cesta u suštini nije ispunjavala ni tada suvremeni kriterij autocesta kakve su bile npr. u Njemačkoj. Dvije prometne trake nisu bile odvojene, autocesta nije bila ograđena i principijelno takva infrastruktura ne smije prolaziti kroz naseljena mjesta, pa bili oni i glavni gradovi republika ili cijele zemlje. Strogo gledano, ako Predsjednik Republike izjavi citirani dio govora prilikom otvaranja dionice autoceste od 30 km, debelo je u pravu, jer i to je već više nego što je izgrađeno u Titovo doba. Vjerojatno kada se žele uspoređivati misli, prije svega s Hrvatskom, koja je nakon okončanja sukoba vrlo brzo izgradila zavidnu mrežu autocesta koje, napose ljeti, dovode milijune turista od kojih susjedna država ima značajne prihode. Naravno, ovo On ne smije izgovoriti ni u snu. Zato spominje Maršalovo doba, koje je za mnogo starije stanovnike, kakav sam ja, ipak bilo »zlatno doba«. Primjera radi, poslije ratova i uništavanja gospodarstva, još nismo postigli razinu proizvodnje kakva je bila koncem osamdesetih. No, da se vratimo malo na prvu »autocestu«.
Radne akcije
Tijekom gradnje »autoceste Bratsvo-jedinstvo« ustanovljena je i akcija nazvana »dobrovoljne omladinske radne akcije« koje su provođene u ljetnim školskim stankama. Tada je lansiran i slogan »mi gradimo ceste, ceste grade nas«, jer osnovna svrha ovih akcija bila je graditi zajedništvo buduće socijalističke omladine. Poslije završetka drugog razreda gimnazije postao sam i ja ponosni član subotiče omladinske radne brigade koja je nedaleko od Beograda, kod mjesta zvanog Kolari, mjesec dana po velikim vrućinima obavljala najniže niskograđevinske poslove. Rasčišćavali smo teren, ručno kopali neke jarkove ili smo kolicima nasipali zemlju. Ozbiljnije su radove, naravno, izvodile graditeljske tvrtke. Koliko se sjećam, tim ozbiljnim radovima nisu nas ni prepuštali, da se netko slučajno ne bi ozlijedio. Imali smo i razne tečajeve, koje smo obavezno morali pohađati. Svoj prvi objavljeni novinski članak u tjedniku 7 Nap upravo sam tada napisao. Prvi put vozio sam se ovom cestom 1970. godine, kada je naš »Klub mladih arhitekata« organizirao put u Kopenhagen da se susretnemo s tamošnjim kolegama studentima arhitekture. Sjećam se, negdje u slavonskim šumama stali smo na nekom odmorištu radi obavljanja »tekućih poslova«. Do prljavih toaleta stigli smo skakutajući s jedne cigle na drugu. Nije ni bilo čudo što, kada smo stigli na njemački »autobahn«, prvo što smo svi slikali bili su tamošnji toaleti. Eto, zato kažem da je naša cesta u to doba samo u nazivu bila »autocesta«.
Subotica i autocesta
Kada smo se sve više i više »pomirili« s tzv. Istočnim blokom, govorilo se i o izgradnji autoceste Beograd – Subotica. Taj putni pravac tada se zvao E-5 put. (Sjećam se, netko od političara uporno je govorio EPP put.) Prvo su se, prije svega političari, sukobili oko putnog pravca. Jer tada je već važilo u stručnim krugovima da ovakva cesta ne smije ići kroz naseljena mjesta. No, neki su lokalni političari u Novom Sadu, ali i u Subotici, željeli slijediti primjer Beograda, gdje je autocesta »provučena« upravo kroz cijeli grad i time je od savezničkih novaca privremeno riješen prometni problem glavnog grada. Ovo je danas brza gradska prometnica i uveliko se gradi tzv. obilaznica. Naša subotička garnitura političara, da im ne spominjem imena, slijedeći »modu«, donijela je odluku da upravo kroz grad vode »autocestu«, mada je u to doba postojao važeći urbanistički plan da ona obilazi grad. Ovoj ideji žrtvovan je i subotički tramvaj, jer se po propisima na međunarodnim cestama, kakva je bila E-5, tramvajske šine ne mogu voditi ni u nivou kolnika, a kamoli da budu odvojene. Od tog doba kamioni tutnje kroz grad, a obilaznica, tzv. Y-krak se gradi i gradi od početka devedesetih godina.
