Na rubu šume u Tavankutu, nadomak granice s Mađarskom, ista zgrada duže od stoljeća mami poglede svojom lokacijom, izgledom i okruženjem. Nekadašnja škola za đake iz ovog kraja ostala je nepromijenjenog izgleda do danas – oblikom zgrade i fasadom od cigala. Puni odgovor na pitanje kako su izgledali školski objekti građeni početkom dvadesetog stoljeća diljem subotičkog atara (škole podignute ranije bile su od naboja) dobije se pogledom na ovu zgradu, sačuvanu gotovo u izvornom obliku, daleko od naseljenih mjesta. U ovom prostoru tijek vremena učini se drugačijim; ovo je divan ambijent! 

Objekt stare škole nalazi na teritoriju i u vlasništvu je subotičke Šumske uprave (u sastavu JP Vojvodinašume) – lugarnica je, jedina u tavankutskom kraju. Dvadesetak godina tu živi šumar Antun Pašić Braco s obitelji, brižljivo održavajući objekt, te i danas postoji tako lijep i stamen, okružen dubokom hladovinom šume i tišinom, u dijelu prostranog Tavankuta koji zovu Zlatni kraj.

Nekada su se ovdje orili dječji glasovi; sedamdesetih godina prošlog stoljeća škola je još radila. Nastava se odvijala za učenike nižih razreda osnovne škole, u dvije smjene, za oko šezdeset đaka, koliko ih je bilo, primjerice, 1971. godine. Prema kazivanju bivših đaka Zlatne škule, pohađala su je djeca iz Zlatnog kraja, Golić kraja, Sajca, Ševine ćoše i dijela teritorija Marinkić kraja. Škola je radila do oko 1975. godine.

Starija fotografija nastala je na susretu bivših đaka ove škole, organiziranom u travnju 2009. godine.