Na ovogodišnjem Festivalu europskog filma Palić, od 15. do 21. srpnja, prikazano je oko 80 filmova u 11 selekcija. Svečanom dodjelom nagrada i projekcijom filma Rekvijem za gospođu J redatelja Bojana Vuletića, završen je 24. Festival europskog filma Palić, a mnogi izazovi na koje je odgovorio Festival, ali i odlična kinematografija europskog filma, sjajni gosti i brojne kritike, odličan su povod za razgovor s Petrom Mitrićem.

I ove godine je Festival europskog filma Palić pokazao da je riječ o ozbiljnom, sadržajnom i kvalitetnom festivalu s mnogo gostiju i pratećih programa. Koji je bio najveći izazov s kojim se Festival suočio?

Najveći izazov je svakako bio pronaći način kako uklopiti veliki međunarodni događaj u financijske okvire lokalne manifestacije, a da se pritom ne ugrozi prvenstveno kvaliteta programa, aktualnost gostiju koji dolaze, odnos prema međunarodnoj i domaćoj javnosti i na kraju odnos prema publici. Festival europskog filma Palić je precizno građen mehanizam i budući da je oduvijek imao poteškoća s financiranjem, pronalazio je načina da svake godine unaprijedi i kvalitetu i internacionalni značaj. Sada je bilo kakav napredak gotovo nemoguć pa se bavimo preživljavanjem i održavanjem. Ovogodišnji Festival je iznio nikada manji broj ljudi u organizaciji, što je izuzetno naporno za svakog ponaosob. Iscrpljenost do posljednjih granica jest ono što je iznijelo ovaj festival i zadržalo ga u samom vrhu.

Koliko je smanjenje proračuna utjecalo na kvalitetu programa?

Odluka Savjeta Festivala europskog filma Palić, kao vrhunskog savjetodavnog i organizacijskog tijela, je bila da se od kvalitete programa ne smije odustati unatoč nedostatku sredstava za realizaciju. Da podsjetim, mi smo ove godine prikazali zaista najaktualnije filmove iz europske produkcije, uključujući nekoliko udarnih kanskih naslova, berlinskog pobjednika i gotovo sve važne filmove iz istočnoeuropske produkcije. Kao dobitnike nagrade Aleksandar Lifka smo predstavili jednog oskarovca i nesumnjivo najznačajnijeg scenarista, i dramskog pisca današnjice – Christophera Hamptona, dok o značaju i važnosti Slavka Štimca ne treba ni govoriti. U žiriju smo imali također jednog od najnagrađivanijih i najznačajnijih europskih redatelja, Cristi Puiua, zbog čijeg djela je i nastala fama o novom rumunjskom valu koji je osvojio filmski svijet. Predstavili smo nekoliko debitanata čija će budućnost kreirati nove okvire europske kinematografije, tako da možemo slobodno reći da smanjenje nije utjecalo na kvalitetu programa. Utjecalo je na sve ostalo, uključujući entuzijazam prije svega, jer ovo nije prvi put da se na krilima entuzijazma izgradi izvanredno izdanje festivala. Entuzijazam je na izmaku i siguran sam da ovako dalje ne može. 

Što to europski film donosi danas, općenito i u odnosu na Hollywood?

Nesumnjivo, holivudski film dominira kino blagajnama diljem svijeta. Također, vrijeme u kojem živimo od nas zahtijeva da na sebe navučemo maske Spydermana, Kapetana Amerike ili Betmena kako bismo progutali sve nedaće koje su pred nama i iza nas. Europski film nam skida te maske, omogućava nam da zaronimo duboko u vlastite živote i sagledamo stvarnost onakvom kakva jeste. Vjerovatno će doći vrijeme kada ćemo shvatiti da nam je svaka istina zapravo saveznik. 

Posljednjih godina hrvatska kinematografija postaje jedna od najzanimiljivijih europskih kinematografija, a ove godine je hrvatski film našao mjesto i u Glavnoj selekciji, i u Paralele i sudari, ali i u okviru posebne selekcije Hrvatska u fokusu. O kakvim filmovima je riječ i kakav je taj novi hrvatski val?

Hrvatski audiovizualni Centar (HAVC) je na čelu s bivšim ravnateljem Hrvojem Hribarom postavio temelj suvremene hrvatske kinematografije. Uređena su i digitalizirana gotovo sva kina, uključujući ona na otocima i na primorju. Uspostavljena su jasna pravila za distribuciju filmova. Uložilo se puno u razvoj mladih snaga kinematografije. Sve to zajedno je rezultiralo jednim zdravim odnosom prema vlastitom filmu i vrlo brzo je počelo davati plodove. Čini mi se nekako da je sve to počelo negdje 2014. godine i nagradom Europske filmske akademije za najbolji kratki film Uni Gunjak i njenom remek djelu Kokoš. Uslijedili su uspjesi Zrinka Ogreste, Ognjena Sviličića, veterana Rajka Grlića, kako bi sve na kraju rezultiralo ogromnim uspjehom Dalibora Matanića i filma Zvizdan na festivalu u Cannesu. Budući da Palić budno prati sva događanja u hrvatskoj kinematografiji, ove godine smo se odlučili da u prvi plan stavimo debitante Igora Bezinovića i Hanu Jušić i po svemu sudeći nismo pogriješili. Bezinovićev Kratki izlet je nakon Palića osvojio veliku zlatnu pulsku Arenu za najbolji film, a Hanin Ne gledaj mi u pijat još četiri Arene.  

Festival ima odličnu posjećenost i sjajnu percepciju medija. Čega je to odraz i kako se to postiže?

Jedan od osnovnih razloga je trajanje, pošto ova manifestacija postoji već 24 godine, što je na ovakvim prostorima prava rijetkost. Mediji koji prate suvremeno umjetničko stvaralaštvo i film odlično znaju kakve tendencije vladaju u Europi i Palić je za njih poslastica, jer ovdje imaju mogućnost zaroniti u najaktualnija djela i imaju izravni kontakt s autorima. Zahvaljujući profesionalizmu i ljubavi prema filmu uspjeli smo izgraditi i povjerenje kod publike, što je presudno.