Geza Vuković iz Tavankuta cijeli život je posvećen radu na zemlji. Iako sadi i ratarske kulture, opredijeljeni je povrtlar jer nema puno zemlje, a ovdje je kako kaže, veća zarada. Do sada je proizvodio gotovo sve vrste povrća – rajčice, papriku, krastavce, mahune, luk, celer... »Nema kulture koju nisam probao«, kaže i dodaje da je prije nekoliko godina shvatio kako ne može uzgajati kvalitetno tako širok asortiman proizvoda te se opredijelio za nekoliko kultura od kojih mu je bostan primaran. 

 

Sunčano, ali ne pretoplo

 

Uzgojem bostana Vuković se intenzivnije počeo baviti prije desetak godina. Kako kaže, s početka je sve bilo ‘malo sramežljivo’, a sada mu je to glavno povrće i kultura koja donosi najviše prihoda. 

»Kad sam sadio krastavce, onda se gledalo da se bere što manji, jer je takav plaćeniji, a lubenice i dinje su, što su veće, skuplje. Jednostavna je računica«, objašnjava Vuković i ističe da se bostan uvijek traži te da nisu zahtjevne biljke. »Lubenice i dinje imaju dobar korenov sistem i uspijevaju gotovo na svim zemljištima. Uzgajam ih i na pijesku i na crnici i podjednako su dobre. Najvažnije od svega je da je godina sunčana, kao što je ova, da nema puno kiše i hladnih dana«, kaže Vuković, ali i napominje da od pretoplih dana kore lubenice mogu dobiti i opekline, što ove godine još nije bio slučaj. Idealna temperatura zraka za uzgoj lubenica je, kako nam kaže sugovornik, 31 stupanj C. 

U uzgoju bostana i ostalog povrća Vukoviću najviše pomaže zet Marinko Dulić i žena Gorica koja proizvode prodaje na subotičkom Buvljaku. Kažu nam da Subotičani znaju cijeniti kvalitetu domaće lubenice te da, osim njihovih, uvozne lubenice, bar na tržnici gdje su oni, nemaju nikakvu šansu. Prodaju iz prve ruke i kažu da uvijek nađu svoju računicu. Sve što uzgoje svake godine i prodaju, a o proširenju proizvodnje trenutačno ne razmišljaju jer ne žele prodavati na veliko. Površina koja im je pod bostanom zadovoljava potrebe njihovih kupaca. 

 

Žute lubenice

 

Na tezgi obitelji Vuković može se naći široki dijapazon bostana, prije svega lubenica – od žute, crvene, ovalne, okrugle, besjemene, sitnoplodne, s crnom korom, šarene, teške od pola do 18 kilograma. 

Vuković kaže da sjemena naručuje preko interneta i da je ponuda toliko velika i kvalitetna da je uvijek teško odlučiti koju vrstu ne saditi. Ipak, najbolje se prodaju one standardne, krupne lubenice, ali i ove ostale imaju svoje kupce, priča Vuković. On kaže da je starijim kupcima posebno zanimljiva lubenica sa žutim mesom jer ih podsjeća na mladost, kada su lubenice bile žute, a sada se rijetko mogu naći. Pored tzv. žutih lubenica tezgu obitelji Vuković karakteriziraju i sitnoplodne lubenice koje imaju izuzetno sitno sjeme, tanku koru i veoma su slatke. Narastu do 4 kilograma.

»Prije pet godina prvi smo u Subotici počeli proizvoditi sitnoplodne lubenice. S početka ih je bilo teško prodati, a vremenom su i one našle svoje kupce. Prednost ove lubenice je što je sitna i praktična, a njezin nedostatak je cijena. Skuplje su jer slabije rode, a i zbog cijene sjemena koja je viša od ovih običnih tri do četiri puta«, kaže Vuković. 

Ove godine obitelj Vuković raspolaže asortimanom od pet tipova lubenica, unutar kojih ima devet hibrida. Što se tiče dinja, Vuković je ove godine posadio četiri vrste žutog i zelenog mesa. Prema ustaljenoj praksi sadi ih na manjoj površini jer, kako kaže, nisu popularne kao lubenice. Ipak, prednost dinja je što su one lakše za berbu, ističe Vuković, ali i dodaje da su osjetljivije na bolesti od lubenica. Usprkos tomu, ovogodišnje dinje je uspio zaštititi samo jednim špricanjem. 

Osim toga što su slatke i osvježavajuće, lubenice su povrće koje se ne mora puno špricati. Tako je Vuković ovogodišnje sadnice špricao samo jedanput i to za zaštitu od grinja i ušiju. Ono s čime se lubeničari često bore su vrane koje slete u jatima i kljucaju plod. Vuković se protiv ovih štetnika uspješno bori topom na plin koji puca svakih nekoliko minuta. Što se tiče onih »dvonožnih vrana«, kaže nam da nije primijetio da mu posjećuju njivu, a pretpostavlja da je razlog što je daleko od grada, ali i izvan Tavankuta.

 

Poticaji nisu stabilni

 

Vuković lubenice uzgaja na foliji uz natapanje »kap po kap«, a sadi ih u tri etape. Prva sjetva je krajem ožujka, druga u travnju, a posljednja polovicom svibnja. 

»Tempiram da mi berba traje što duže, a najviše se lubenice proda baš u ovom razdoblju, kad je najtoplije. Kasnije se ljudi zasite i nije im više toliko interesantno ovo povrće, iako imamo dobre i slatke lubenice dugo, jednom smo ih čak brali do Svih svetih«, kaže Vuković koji ima godišnje tri mjeseca intenzivnog branja. 

U uzgoju lubenica najteži posao je, kaže Vuković, znati procijeniti koja lubenica je zrela i spremna za branje. Zato se na ovom imanju taj posao prepušta najstarijem i najiskusnijem članu, njemu. 

»S obzirom na to da ih i prodajemo, volim biti siguran da je svaka lubenica zrela. Stoga je svaka naša lubenica ubrana uz moje odobrenje«, kaže Vuković. 

Poput i u ostalim područjima poljoprivrede, Vuković kaže da su poticaji za proizvodnju bostana nestabilni, da se mijenjaju kako se mijenja i politika te da ovise od ministra do ministra. Ono što je on do sada iskoristio je pomoć u kupovini sustava za natapanje, ali taj poticaj, kako kaže, nije konkretno za bostan, već za povrtlarstvo općenito. 

Na pitanje koje se uvijek nameće kada je riječ o lubenicama, kako znati koja je lubenica slatka i zrela, Vuković kaže: 

»Krupne lubenice možemo provjeriti preko zvuka koji se dobije lupkanjem po njima – kada je on oštar i jak onda je lubenica zelena, a kako zrija dobija sve tuplji zvuk. Lubenica je sigurno zrela ako joj je ‘mali brk’ što ima pored drška suh, kad izgubi dlačice na dršku te ako ima žutu fleku na mjestu gdje je ležala na zemlji.« 

Da bi dinja bila slatka, mora biti ubrana sa zdrave biljke, otkriva Vuković.