Ovih dana podsjećamo se na utemeljenje Humanitarno-terapijske zajednice Hosana, čiji je glavni cilj borba protiv bolesti ovisnosti, poput droge, kocke, alkoholizma i sličnog. Kroz njezino okrilje za proteklih deset godina prošao je znatan broj ljudi s ovakvim problemima, najviše vezanih uz kemijske tvari. Molitva, organiziran život i usmjerenost pomogli su im u borbi s opakom ovisnošću. Sudbina je pak, ove zajednice neizvjesna, s obzirom na to da je prije tri godine bila primorana prestati s aktivnim radom. Zbog nedostatka novca zajednica se sada bavi samo preventivom.

 

Potreba označila početak

 

Sve je počelo nekako spontano, kaže na početku razgovora utemeljitelj i voditelj zajednice Hosana vlč. dr. Marinko Stantić. Boraveći sa svojim prijateljem u Međugorju, posjetio je tamošnju zajednicu Cenacolo (Čenakolo). Tom prilikom je upoznao jednog Somborca, ovisnika, i on mu je tada ispričao svoju životnu priču. Izlazio je iz pakla ovisnosti upravo zahvaljujući zajednici koja ima program koji se sastoji od molitve, rada i razgovora. 

»Naglasio je da u ono vrijeme u Srbiji nije postojala niti jedna takva zajednica, a potreba je velika. Čak je, nazovimo to šalom, rekao ‘Hvala vam što nas pokapate’. To me je potreslo. Zar je to jedina pomoć koju mi kao Crkva pružamo mladima koji su upali u taj problem? Nakon toga sam se stavio na raspolaganje glede osnutka zajednice. Tada je sve počelo – pisali smo pismo zamolbe u Njemačku radi novca za kupnju salaša. Nekako istovremeno je Udruga za pomoć u rehabilitaciji ovisnika Milosrdni otac iz Međugorja otvorila ispostavu u Horgošu, gdje sam kao duhovnik odlazio. U međuvremenu je stigao novac za kupnju salaša u Žedniku. Zajednica je u početku radila pod okriljem Udruge Milosrdni otac, a potom je nastala ona koju sam nazvao Hosana. Postojali smo sedam i pol godina. Nakon prestanka aktivnog rada, kao razlog smo naveli nedostatak novca, što i jest tako. Ipak, u međuvremenu je iznikao još jedan problem, a to je Metadonski centar. To je državna ustanova koja besplatno daje metadon, čija su svojstva poput heroina. Na taj način tobože pomaže onima koji su u tome problemu. Mi pak smatramo da to nije rješenje, jer ti mladi koji su na metadonu nisu riješili svoj problem. S druge strane, naš program u zajednici je takav da se ide do korijena, da saznamo zašto je netko pošao putom ovisnosti. Prvo nastojimo taj problem riješiti, pa tek onda krenuti putom oporavka i povratka korisnosti u zajednici«, kaže vlč. Stantić. 

Program rada po kojem se radilo u zajednici Hosana nastao je još 1983. godine u Italiji, prema zamisli sestre Elvire. Ovakva zajednica u Italiji i danas postoji i ona je najrasprostranjenija. Vlč. Stantić je, kaže, želio dio upravo te zajednice da bude ovdje otvoren. Ali nije bilo sluha za to. Kao razlozi su navođeni da Srbija nije sigurna za ulaganje, da se ovisnici šalju njima u inozemstvo i slično. Sve to nije bilo za velečasnog Stantića dovoljno uvjerljivo kao relevantni argument. 

»I danas postoje roditelji koji imaju djecu s ovih prostora u zajednici Cenacolo i imaju kolokvije i susrete. Pitali su bih li ja htio njih propagirati u svojoj župi, što svakako hoću. Ponudio sam čak usluge zajednice Hosana, zgrada još postoji, organizaciju nismo ugasili, i dalje radimo preventivno. Ipak, interesiranje nije usmjereno k nama. Ne znam zašto.«

Sedam i pol godina za pamćenje

 

Vlč. Stantić kaže kako je ponosan na urađeno tijekom sedam i pol godina:

»Momci koji su prošli program uspijevaju imati pristojan život. Upravo sam bio na vjenčanju jednoga od bivših štićenika koji je za dan vjenčanja odabrao desetu obljetnicu od osnivanja zajednice. Njegov otac se rasplakao prilikom našeg susreta, dirnulo ga je to. Podsjetio se da sam bio uz njih kada im je bilo najteže, što je meni i godilo«, s ponosom se prisjeća dr. Stantić.

Ipak, on smatra da su bili i usamljeni. Prepušteni sami sebi, kako on tako i roditelji, od društva, pa čak i dijela crkve. 

»Svećenici su dolazili držati mise, ali mislim da je moglo i češće. Unatoč svemu, mislim da smo obavili svoj zadatak. U vrijeme dok smo postojali davali smo sve od sebe. I dalje smo otvoreni za one kojima je to potrebno. Ipak, sada se sve manje javljaju, jer zahvaljujući besplatnom metadonu brzo rješavaju gorući problem. Ali, ne i suštinu. Provesti pak, tri godine u zajednici, moliti, raditi, provesti u izolaciji, učiti se nekom novom stilu života, raditi na sebi, to je zahtjevno i mislim da roditelji, ali niti djeca nisu na to spremni. Uočili smo da su štićenici dolazili sa željom ostaviti se poroka i droge, ali su imali iluziju kako će se to dogoditi brzo i bez nekog velikog ulaganja u sebe. Ulazili su u zajednicu i zbog, recimo problema sa zakonom, bježali od dilera, ili se jednostavno sklonili. To su uglavnom bili prvi motivi dolaska u zajednicu. Uvidjevši pak da su u zajednici svi koji su u manje-više istom problemu, jedan mladić je rekao kako je ostao zbunjen redom koji vlada u zajednici.  Oni koji su bili problem u društvu, koje je policija tražila, i koji su neprestano bili optuživani za nered u društvu, ušli su u jednu zajednicu u kojoj je vladao red, a koji su oni sami stvarali, njegovali i razvijali. Faktički, svakome tko je ušao upravo to je bilo fascinantno.« 

Sugovornik ocjenjuje da oni koji su shvatili da problem nisu droga, alkohol, kocka, nego način, stil života i besmisao svega prethodno navedenog, oni su se zapravo promijenili. Oni koji su mislili da će i dalje razvratno živjeti, samo bez ovisnosti, nisu imali uspjeha. 

 

Ustrajnim radom do rezultata

 

Stvari se nisu događale same od sebe. Sa štićenicima je trebalo puno razgovarati i zapravo ih navoditi da uvide gdje leži njihov problem. Uglavnom se ukazivalo na neuredan život koji su do tada vodili. Pojedini roditelj su izjavili da je njihovu djecu svakako trebalo dovesti u jednu ovakvu zajednicu i da se nisu drogirali. 

»Nikako ne optužujem niti roditelje, niti štićenike. Svatko izabire ono što misli da će mu u danom trenutku proizvesti sreću. Nismo baš svi uspjeli izabrati ono najbolje i zato mislim da nismo pozvani nikoga prozivati niti optuživati. Iz vjerskog kuta promatrano, netko je izabrao ono što je vrag servirao trulo u lijepom pakiranju i mi smo pozvani na to upozoriti. Tu crkva treba preuzeti veliku ulogu, osvješćivati ljude. Crkva ima zadatak upozoriti da Bog ima rješenje za svaki naš problem i da nije za nas dobro sve što nam se nudi. Sve nam je dopušteno, sve nam ne koristi, podsjetimo se riječi svetoga Pavla, i trebamo učiti što je dobro, a što ne, gdje se krije zamka. Mislim i da je Bog upravo zato dopustio drogu ili bilo koji porok, kako bismo i s te loše strane spoznali put do Njega. Uz sve, imali smo sastanke i s roditeljima, a sve bez optužbi, kojima smo ukazivali da nisu dobro usmjerili svoju djecu i stvarali okružje koje bi usmjerilo njihovu djecu k ovisnosti. Stoga se i sami roditelji moraju mijenjati.«

Kada je riječ o državnim tijelima, naš sugovornik je imao redovitu suradnju s, primjerice, policijom ili sudom. 

»Da, išao sam sa štićenicima na sud, imali su otvorene parnice. Uspjeli smo veći broj njih usmjeriti na uvjetne kazne, kako bi nastavili oporavak u zajednici. Neki su morali otići u zatvor, ali sam barem ja predlagao, kada se to moglo, da nastave živjeti u zajednici, jer je to svakako bolje, tu će se promijeniti, a u zatvoru neće. S te strane je zajednica bila blagoslov i meni i njima.« 

 

Nastavak rada

 

Iako je zajednica prestala s aktivnim radom, nisu sva vrata ostala zaključana za njegov nastavak. Klicu nade daju roditelji iz zajednice Cenacolo, koji u njoj imaju svoju djecu i oni bi mogli usmjeriti pokušaje da ta zajednica počne koristiti kapacitete Hosane. 

»Mi i dalje radimo preventivno. Ako se netko javi, posavjetovat ćemo ga, usmjeravam potencijalne štićenike u zajednice u Kovilju ili u Međugorje ili u Hrvatsku. I dalje mislim da je naša zajednica dobra, da može pomoći ljudima koji su u problemu ovisnosti«, zaključuje dr. Stantić.