Malo tko razmišlja o tome koja se zapovijed najviše puta ponavlja u Bibliji? Nije »Primite milost«. Nije: »Ne sagriješi« ... Već: »Ne boj se!«.
Strah - čovjekov suputnik
Zašto je tomu tako? Zato što je strah doživotni i možda najsnažniji čovjekov suputnik i moćni pokretač. Kako ujutro otvorimo oči, tako mu krećemo u susret, hrlimo, pače trčimo! On je naša trajna zaporka za sve brave. Univerzalni password! Jednako pred lažima i grijehom, kao i pred iskrenom vjerom da bismo mogli postati Čovjekom! On nas oblikuje, jednima daje, a drugima uskraćuje – pamet i mudrost.
Kada sam nedavno (2. srpnja 2017.) u povodu otvorenja zakoraknuo u prostor novoizgrađene crkve u Radanovcu, doslovce ispunjenu vjernicima i njihovim gostima, istom su mi se nametnula razmišljanja o stanovitim pojedinostima i razmatranja njihova mjesta u složenim procesima i cjelinama, koja se tek trebaju očitovati
Ugledavši ondje portret Karola Józefa Wojtyłe, sada već sv. Ivana Pavla II. istom sam se počeo prisjećati pojedinosti one njegove glasovite misli i poruke – u kojoj gotovo proročki upozorava na opasnost od strahota što će se nažalost doista zbiti i objelodaniti devedesetih godina – kada će se uistinu, i sama Crkva naći pred težinom izazova poput onih iz doba Ćirila i Metoda.
Čin nove interkulturacije
Obraćajući se u tom kontekstu Papinskom vijeću za kulturu Vatikana, 13. siječnja 1986., Wojtyla zahtijeva od njih hrabrost i domišljatost budući da je svijet uvelike pretrpio već mnoge društvene i kulturne preobrazbe, previranja, bolne nemire, ratove i strahote, među ostalim i radi ideoloških i vjerskih razloga, te da je svijet uoči novih porođajnih boli i muka dužan ponuditi postojaniji i čvršći, ali etički dovoljno prostran prostor za sve ljude i njihove kulture.
Dolazeći na otvorenje crkve vjernika Radanovca i okolice, izgrađenu za pet godina, nisam ni slutio u kojoj mjeri će se i s toga mjesta između voćnjaka, svježih pasišta i gustih kosišta djeteline, nadomak, nedalekih šuma, pokazati golem razmjer toga još neurađena posla – u procesu nove evangelizacije suvremenog svijeta, i činom nove interkulturacije, bez presedana koja bi svima trebala uvećati šanse. Uostalom, Crkva je oduvijek nužno bivala i amfiteatrom, razgoneći naše strahove. Stoga: »Ne boj se!« ni pred sekularnom Europom.
