Priznanja publike, znalaca i stručne kritike za ostvarene scenske umjetničke rezultate, s razlogom su se sretno i nepovratno zbivala već od samih početaka, tijekom prvih deset godina profesionalnog teatarskog djelovanja subotičkog Hrvatskog narodnog kazališta, kolikogod su se, unaokolo, na mahove, i ne bez dramatičnih odsjeva smjenjivala na lokalnom, zemaljskom pa i općem planu, nebrojena zbivanja, od kojih su se neka našla i na daskama što, doslovce, život znače, među onih prvih stotinu ovdje postavljenih predstava, dobro primljenih – a prigodom gostovanja u drugim kulturnim središtima – čime su stvaratelji i ovoga podneblja svjedočili u korist presudna značaja kulture i njezina dalekosežna domašaja. Napose ako tomu pridodamo i repertoar subotičke Muzičke grane, kasnije Opere s baletom, što ga donosimo u ovom nastavku (V: okvir).
Govor sa scene – oslobađa govor svakodnevice
Čovjek je biće kulture, među ostalim jer je ponesen pa i opsjednut neutaživom žudnjom za traganjem i potrebom za promjenom. Stoga on nije samo biće duha, već i izraz osobna, te prepoznatljiva kolektivnoga identiteta. Njegov sukreator, budući da je podložan i promjenama. Kada kultura ne bi bila tako određena, čovjek se, jamačno, ne bi razlikovao od drugih živih vrsta. Kultura, međutim, nije samo izraz čovjekova duhovnog određenja i njegova identiteta; ona je nerazdvojivi dio preduvjeta svakoga stvaralaštva i kao takva osnovica je za novo i drukčije. Štoviše, samo je biće koje posjeduje obrazac kulture, te paradigme što se bez prestanka troši, kruni, predmnijeva i traži zamjenu, raspolaže sviješću o nužnosti mijene, dok promatra neprekinuti nastanak i rađanje novog i različitog, a u konačnici – sposobnošću stvaralaštva. Utoliko je kultura nezamjenjivi čimbenik u procesu oslobađanja, čovjekove slobode općenito. I nije bez značaja što, primjerice, iz prošlosti jezika i književnosti odabiremo za budućnost i opstanak na kazališnoj sceni. Kao što neće biti dovoljno ako se oslanjamo samo na »naše« povijesno ovjerovljene artefakte kulture, identiteta, jezikoslovlja, obrazovanja, odgoja, pjesništva, književnosti i dr. umjetnosti kako se ne bi dogodilo da sami sebi postavimo »okove«, kako je to zapazio ugledni mađarski književnik László Végel, upozoravajući na opasnost od manjinske sklonosti samodovoljnosti i samogetoizacije [Hrvatska riječ, 11. studenoga 2016.], budući da se učinkovitost kulturne politike ne vrednuje samo prema očekivanim rezultatima viđenim iz kuta današnjice, već i prema trajnim plodovima koje ostavlja za sobom.
Primjerice u povodu dobro promišljenog i pravodobnog uvođenja u repertoar subotičkog HNK, djela pisanih trima hrvatskim narječjima, ili u gdjekojem govoru (recimo onom najraširenijem, dubrovačkom), odnosno dijalektnom izričaju (ponajviše šokačkom i bunjevačkom ikavicom), što ga je odlučno provela uprava novoosnovanog subotičkog kazališta o čemu je gotovo »proročki« govorio njegov lektor prof. Stjepan Bartolović tekstom Kazalište i književni jezik [Naša pozornica, 3-4. 1952./53.]:
