Iako se danas rijetko vozimo njima, kod mnogih od nas vlakovi su ostali u duši i u najljepšim sjećanjima. Mnoge generacije sonćanskih srednjoškolaca i studenata putovale su njima u Apatin, Sombor, Suboticu, Novi Sad, Osijek, Zagreb, uposlenicima u bližim i daljim gradovima bili su najsigurnije i najjeftinije sredstvo za prijevoz na posao i s posla. Fotografija vlaka iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, snimljena u polju između Sonte i Prigrevice, slučajno je dospjela u ruke šezdesetdvogodišnjeg Sonćanina Ivana Đanića, a danas ima počasno mjesto u njegovom starom obiteljskom albumu. 

 

Putovanje vlakom

 

»U djetinjim danima sa svojim društvom sam se često igrao kauboja i indijanaca u Jarošu, dijelu atara odmah iza sela. Tu su zemljište presijecali jedan od odvodnih kanala i nasip s prugom Sonta – Bogojevo. Idealno mjesto za nas, djecu punu mašte. Odrastali smo u sirotinji, nismo imali čuda tehnike kojima se igraju današnji mališani, pa su nam međusobna druženja i vrlo raznolike igre ispunjavali dan. I, za razliku od današnje djece, kojoj je često dosadno, nama je dan uvijek bio prekratak. Vlakovi su na toj relaciji često prolazili, bili su za nas nešto vrlo mistično. Brektale su teške lokomotive s teretnim kompozicijama, a kad bi prolazili putnički, prekidali bismo igru i mahali. Našoj sreći ne bi bilo kraja kad bismo uočili kako netko od putnika otpozdravlja«, s osmjehom se prisjeća Ivan. 

Djetinji dani su prohujali, na dalje školovanje je pošao u Sombor. U naredne tri godine svakodnevno je putovao vlakom na relaciji Sonta – Prigrevica – Sombor ili Sonta – Apatin – Sombor. 

»Volio sam putovati vlakom, želja iz djetinjih dana mi se ispunila. Za nas, dječarce u pubertetu, to je bilo pitanje statusa, osobito u vrijeme prvog razreda. Bili smo u nekom procjepu, otimali smo se od djetinjstva, ali još uvijek nismo zagazili u momaštvo. Tijekom prve godine srednje, u druženju s godinu-dvije mlađom djecom pričali bismo im o izmišljenim avanturama iz vlakova, jer oni su još uvijek za njih bili mistični, a mi smo tako pothranjivali svoju taštinu.

 

Lijepa sjećanja 

 

Nismo tada izlazili u selo već u trinaestoj-četrnaestoj godini poput današnje mlađarije. S izlascima bismo započinjali u sedamnaestoj-osamnaestoj. Tih pola sata, koliko je trajala vožnja od Sonte do Sombora, uz pola sata u povratku, za nas su bili komadić nekakvog života iz mašte. Tu smo bili nešto što nismo bili u realnom životu. Neki od nas su se kartali, neki su s knjigom u ruci pokušavali nadoknaditi propušteno u učenju, neki su čak i pisali domaće zadaće. Bilo je i onih koji bi se jednostavno zagledali kroz prozor i valjda maštali. Nikada neću zaboraviti i jednu zgodu, koja me je pratila kroz sve tri godine izučavanja zanata. Nisam volio učenje općenito, osim stručnih predmeta. Lektire su mi bile bolna točka, čitanje je za mene bilo gubljenje vremena. No, imao sam jednoga susjeda, mogu reći i danas velikog prijatelja, koji bi mi u tih pola sata izdiktirao sve što je trebalo napisati o pročitanom. Znam da je uvijek puno čitao, a znao je često i nama napisati koji stih, s kojim bismo kasnije pokušavali proći kod djevojaka. Vrijeme je pokazalo da to baš i nije bilo slučajno, danas mu je pisanje i kruh i hrana za dušu«, uz sada već glasan smijeh priča Ivan. 

Kako već biva, do ove fotografije Đanić je došao posve slučajno. 

»Ovu snimku napravio je veliki zaljubljenik u fotografiju Ivan Gladić Slikika. Jednom zgodom, mislim da sam bio pri kraju izučavanja zanata, nešto sam radio kod njega u kući. Kad smo bili gotovi s poslom, pitao me jel bih volio vidjeti kako nastaju fotografije. S oduševljenjem sam to prihvatio, a ovo je bila jedna od njih i kad se osušila, dao mi ju je, govoreći da će mi u ozbiljnim godinama biti lijepa uspomena na školske dane i putovanja vlakom. I eto, nije se prevario. Vlakovima se putovalo masovno, a i danas mnogi moji prijatelji žale za tim sredstvom prijevoza. Iz Sonte smo mogli putovati na sve strane, mrežom pruga bila je povezana, uz usputna presjedanja, doslovno s cijelom Europom. Imali smo izravne vlakove za Suboticu, Novi Sad, Zagreb, Sarajevo, Kardeljevo, putovalo se masovno i jeftino. Mnoge pruge su ukinute, neke demontirane, a neke, danas korodiranih tračnica, istruljelih pragova i zarasle u korov, beskorisne. Godinama, i voljom politike, od ovog najjeftinijeg vida prijevoza i za robu i za putnike, ostala su samo lijepa sjećanja. Željeznička stanica u Sonti danas je zaključana, a vlakovi vrlo rijetki«, završava priču Ivan Đanić.