E, čeljadi moja, niki dan sam se baš razveselio i proveselio. Šta kast, načuo ja da će bit lipa priredba na Balažević salašu pa ko ajd da se i ja pojavim. Doduše, volim otić kad god se štogod izveđava, još su tamo očuvani običaji našeg svita, naše lipe nošnje, a i nameštaji nisu zaboravljeni već sačuvani i ošmirglani pa se sve sjaje kugod da se baš sad čeljad vrza po čistoj sobi, namišća na krevetima dunje i uzgljance s tušta perja pa sve bude poslagano do gredica, a navlake od bilog postava, pa išlingovani krajovi bilim šlingom kugod ruvo divojačko... Ta šta kast... lipo, borme. Sve je to bilo tako veselo, dica igrala i pivala u tri grupe, bilo je i gostivi, a oko bine tušta svita. Ja se obradovo da su nam se vratila ona stara lipa vrimena kad je svaki salaš imo po desetak i više dice, kad su se ljudi cinili i poštivali, živili složno jetrove i zauve, sve složno radili pod baćinom i naninom komandom, i borme napridovali. Baćo određivo, nakupilo se novaca dico, sad ćemo kupit komad zemlje pa nabit salaš najstarijem i tako redom. Eto tako su nastali naši šorovi, čeljadi moja. Franciškov šor, Kujundžićov šor, Hajnogin kraj, Džavin kraj i skoro svi drugi krajovi. Sad borme tog više nema. Sad se brat s bratom ne voli, na salašu jel u selu sačuvaj bože da će sin ostat s baćom na istom gruntu a kamol u istoj kući, u drugoj sobi. E, di ćemo dospit, jadna nam sudbina čeljadi moja, od ovog nauka i sadašnjeg adeta, ako je to opšte adet? Moram vam još ovo ispripovidat: gledim ja tako tu mladež kad se iz daljine činilo mi se kugod iz atara počele čut gajde. Skoro mi suze trgle na oči, pala mi oma na pamet kuća mojeg dide i moj stričko Lazo, Bog da mu dušu prosti, on je znavo u nji svirat kadgod. Pravo mi bilo milo oko srca što se jeto i to održalo, što ima mlad gajdaš, bar jedan, a naučiće i drugi samo ako se paštrili. Ima jedna pripovitka, kad su još bili atovi, to vam je bila nepoorana zemlja, kazli stari »na odmoru‘‘ par lita, jedan gajdaš, valjdar su i onda bili ritki, se pogodio svirat u dvoji svatovi. On nije dobro izračuno, pa se trevili u isti dan, a on šta će već svira, svira, pa onda zabavi čeljad, i dok se oni čime drugim zanimaje, otrče priko ata pa odsvira koje kolo u oni drugi svatovi, tako do ujtru trčo, siroma. Doduše, onda još nije bilo ovi pivaljka i ovi pisama kojikaki cajki od dvi note već se samo kola svirala i igrala. I posli je bilo uncušaga, divanio mi moj rođo da su se oni pogodili svirat svatove o svom kostu. Gazda bio, veli, nika cicija pa oni lipo poneli od kuće suvu ranu. Kad došli pođani posli ponoći, a svirci od mlade onda sviraju, pa se lipo raspakovali, kruva, opaprene debele slanine, crnog luka što veće glave, jedan još dono i ćupicu s kiselnom koju je prošvercovo na jedni aptikama ispod sica, povadili brice i idu... Pođani se smiju, sve se zacinili, a gazda u zemlju potonio. Posli veli da nije mislio da će taki huncušag opravit i debelo njim priplatio svirku. Ju, iđem poslom.