Jedna nedavna, nažalost tragična, vijest podsjetila me je na moje apsolventske dane u Beogradu. Tada sam preko studentske zadruge radio u Republičkom zavodu za komunalno planiranje na prvom Prostornom planu SR Srbije. Moj zadatak je bio crtanje raznih mapa, prije svega iz oblasti komunalne opremljenosti pojedinih općina. Naravno, osnova je bila tadašnji statistički popis. Tada sam se prvi put sreo s jednom nelogičnošću. Naime, jedno malo naselje u zapadnoj Srbiji s jedva dvije tisuće stanovnika imalo je jako veliku potrošnju vode, savršenu kanalizaciju i odvod otpadnih voda. Pomislio sam da je u pitanju neka tiskarska ili druga greška. Kada sam ovo saopćio tadašnjem upravitelju projekta, on se nasmiješio i rekao mi je: »nemoj se čuditi, tamo se nalazi jedna velika vojna tvornica«. To mjesto bili su Lučani. Nedavno je u ovdašnjoj tvornici Milan Blagojević-namenska došlo do požara u kojem su se ozlijedila dva radnika, od kojih je jedan kasnije i podlegao ranama. Znači, vojna industrija i dalje radi punom parom. Postojao je još jedan apsurd. Naime, radio sam na detaljnim vojnim kartama, koje su tada važile kao »vojna tajna«. Te »tajnovite karte« bile su izrađene na temelju originalnih njemačkih mapa, crno na bijelo pisalo je u podnožju »reambulacija izvršena 1953. godine na osnovu karata Wermachta«. Naravno, kasnije sam saznao da u Srbiji, napose u Šumadiji, postoji značajna vojna industrija koja je često bila maskirana i nekom »civilnom« proizvodnjom kao što je bila tvornica Sloboda u Čačku koja je proizvodila štednjake i usisavače, ali uglavnom streljivo i rakete. U vrijeme sukoba s NATO-om novinari su se smijali da, eto, »glupi Ameri bombardiraju tvornicu usisavača«.

 

Nešto o bivšoj JNA

 

Shodno nekadašnjoj strateškoj doktrini »općenarodne obrane«, osim Srbije, i u Bosni i Hercegovini su se nalazili značajni pogoni vojne industrije, koja se tada zvala »namjenska industrija«. Tu su bila i velika skladišta vojne opreme i raznih streljiva. O komandnim bunkerima, aerodromima ukopanim u brda da ne pričam. Proizvodili smo sve vrste ručnog naoružanja, topove, samohodne topove, rakete, tenkove i avione. Najveći kupci su nam bili »nesvrstane države«, koje su to oružje najčešće koristile u ratovima sa susjedima. Osobito su dobro prodavani modificirani, u osnovi ruski tenkovi koji su dobili oznaku M-84. Najveći kupci su bili s Bliskog istoka. To je bila prava vojna tajna koliki su bili stvarni troškovi nekadašnjeg JNA. Časnici su obavezno dobijali stanove, a kada su odlazili u mirovinu, mogli su birati u kojem će gradu živjeti. U svakom većem gradu, gdje je bilo i vojske, obavezno je postojao i Dom JNA. Kada je Vojska ponudila na prodaju tri vojarne i Dom JNA u Subotici, prvo su od grada tražili stanove, koji su bili obećani časnicima, ali nisu bili izgrađeni zbog rata u SFRJ. Moje stajalište uvijek je bilo da je JNA bila »sedma republika«.

 

Novi pojmovi

 

Naši »politički stratezi« su doista vješti u izmišljanu novih riječi i izraza. Tako je nekadašnja »namjenska industrija« postala sada »obrambena industrija«. Što više, prije tri tjedna sâm novi Predsjednik je otvorio i »sajam« ove privredne grane s najavom da će biti omogućeno da i strani investitori ulažu u ovu industriju i da postanu vlasnici do 49 posto kapitala. Naravno, riječ je o vojnoj industriji i o proizvodnji ručnog naoružanja, streljiva, raketa i borbenih vozila raznih naziva. Sve više stječem dojam da je našem novom Predsjedniku sve više i više »politički primjer i uzor« naš pokojni maršal J. B. Tito. Ni mi se ne svrstavamo ni u kakve saveze, želimo dobre odnose i sa Zapadom i s Istokom i razvijamo vojnu industriju koja je u Maršalovo doba bila na zavidnoj razini. Interesantno je (ili bar ja nisam čuo) da naša nova Premijerka ovu granu industrije nije ni spomenula. Možda će to spadati u djelokrug novog ministra obrane, svestranog kadra Aleksandra Vulina, koji će se, umjesto o migrantima, brinuti o vojnicima i časnicima. Moram priznati da je izbor ovog mladog (1972.) diplomiranog pravnika (fakultet u Kragujevcu) za mene predstavljao najveće iznenađenje prilikom imenovanja novih ministara. Pošto je on rodom iz naše Pokrajine, nadam se da ćemo i mi dobiti neku mrvicu od planiranih ulaganja u obrambenu industriju, makar da šijemo uniforme kako je to radila nekadašnja tvornica Titovka, kasnije Željezničar. Nešto »ozbiljnije« svakako se neće proizvoditi u Pokrajini.