Skoro trećina kuća u Sonti danas je prazna. Veliki dio njih djeluje sablasno, poluzarušene su, zarasle u korov i šipražje. Baštinici su poglavito nezainteresirani za njihovo održavanje, a prodati ih nemaju kome, čak niti u bescijenje. I ulice djeluju pusto, sve je manje prolaznika, sve je manje i dječjega žagora. Broj učenika u OŠ Ivan Goran Kovačić konstantno se smanjuje, jedan broj djece napušta ju i tijekom školske godine zbog iseljavanja cijelih obitelji u zemlje EU. Tako je u župi sv. Lovre u Sonti ove godine bilo svega jedanaestero prvopričesnika. Mlađi dio populacije u velikom postotku se iseljava u potrazi za normalnim životom, za životom bez ekonomskih pritisaka. Na taj način selo ubrzano stari, rađa se sve manje djece, a sve je više staračkih kućanstava, s jednim ili dvoje članova. 

 

Žrtve sustava

 

Jedan od onih koji najvjerojatnije neće iseliti iz Sonte, ali je zbog svojih godina (52) među ugroženim kategorijama, jeste stolar Adam Nikolić. Uposlen je u bivšoj, nekada nadaleko poznatoj apatinskoj tvornici namještaja Dunav, danas, poslije nes(p)retne privatizacije i promjene nekoliko vlasnika, Euromasiv. U obiteljskoj kući u Sonti živi sa suprugom Milankom, sinom Markom i majkom Evom, umirovljenicom. Duboko nezadovoljan stanjem u poduzeću u kojem godinama radi, ali razočaran i stanjem u cijeloj državi, za pripadnike svoje generacije više ne vidi nikakvu perspektivu, a vrlo je zabrinut i za budućnost djece koja se tek rađaju i odrastaju. 

»Ovo više nije život dostojan čovjeka. Nažalost, sve lijepo ostalo je daleko iza nas, vrijeme kao da je stalo prije devedesetih prošloga stoljeća. Od mladosti sam bio uposlenik Dunava. Radilo se s voljom, prije svega, primanja su bila vrlo solidna i redovita. Godišnji odmori, topli obrok i nadoknada putnih troškova nisu bili upitni. Sva događanja iz devedesetih pogubno su utjecala ne samo na Dunav, nego i na ostala poduzeća koja su imala tržište u cijeloj SFRJ. Za ilustraciju je dovoljan podatak da nas je u poduzeću do prije dva desetljeća bilo 440 uposlenih, a danas, poslije pljačkaške privatizacije i više vlasničkih transformacija, u istom poduzeću, samo s nazivom Euromasiv radi nas dvadesetero.  Taj proces smo prošli uz dodjelu određene količine dionica svakom radniku, imali smo mogućnost i dokupiti koliko smo bili u stanju i to su sve danas papiri bez ikakve vrijednosti. Sindikat je omalovažen, prava radnika više ne postoje. Mnogi uposlenici mojih i još starijih godina ostali su bez posla. Poslodavci više preferiraju uposlenike mlađih godina, oni su neiskusniji, poslušniji i manje pitaju, jer ne znaju za bolje. Imali smo i jedno razdoblje solidno za radnika, u vrijeme dok nam je poslodavac bio Talijan. No, ne bih o situacijama s kojima mi radnici nismo bili službeno upoznati. Znam jedino da smo iz te situacije izašli s popriličnim dugom poslodavca prema nama.«, priča Nikolić. Posljedice su poznate svima. Neisplaćene nadnice za određeno razdoblje, nepovezan radni staž i kao izravna posljedica, neimaština koja se bezuspješno pokušava anulirati. 

»Tražili smo sudskim putem isplate zarada, čak smo i dobili spor, ali nam dugovi nikada nisu isplaćeni. Naprotiv, umjesto da rješava naloženo od suda, novi vlasnik, odnosno njegov zastup-nik, dugove nam je još i povećao. Pitam se je li to slabost ove države ili je u pitanju neki dil, koji preko leđa radnika čuva inozemne poslodavce? Jednostavno, plaće koje nam duguju više od tri godine mislim da nikada nećemo ni dobiti. Što je još gore i supruga je ostala bez posla. Žalosno je da nam se kućni proračun, iako ja još uvijek radim, najredovitije puni putem nevelike majčine mirovine«, kaže Nikolić. 

O odlasku u inozemstvo više ne razmišlja. 

»Nažalost, u godinama sam u kojima se ne odlazi na rad u inozemstvo. Tko će više i tamo uposliti čovjeka starijega od pedeset? Ne mogu razmišljati ni o pokretanju vlastitoga biznisa, jer, poput mnogih, sredstva koja bi u to trebalo uložiti, nažalost, imam zarađena, ali isto tako dobro znam da mi nikada neće biti isplaćena. Jednostavno, u nekom sam procjepu, više ne znam kako organizirati život u ovoj državi, kako podmiriti sve mjesečne prinadležnosti. Svjestan sam da se sve obveze moraju plaćati, ali bi država svojim mehanizmima morala zaštititi i svoje građane od samovolje poslodavaca, poglavito inozemnih. Ne čudim se procesu iseljavanja, nije tu u pitanju samo moja Sonta.  Mladi nepovratno odlaze, sve veći broj ih se iseljava s cijelim obiteljima, pa mi koji ostajemo, rekao bih kao žrtve sustava, mislim da ćemo ubrzo postati manjina u selu u kojem smo nekada bili devedesetpostotna većina«, završava priču Nikolić.

 

Tko može otići, ode

 

Mnogi Sonćani, a u još većem broju Sonćanke, u inozemstvu rade najteže, a što ne reći u zemljama u koje odlaze i najslabije plaćene poslove, pretežito sezonske u poljoprivredi. Žene nerijetko u Njemačku i Austriju odlaze čuvati starije osobe. Veliki dio Sonćana posjeduje hrvatske putovnice, pa nemaju smetnji za odlazak u bilo koju od zemalja EU. U neke od tih zemalja, poput Italije, odlazi se i sa srpskim pasošem i vizom. U svibnju ove godine s putnom ispravom Srbije iz Sonte je u Njemačku otišla i prva skupina beračica jagoda. Iako je ovogodišnja berba crvenog zlata bila izuzetno loša, jagodarke su po povratku bile zadovoljne. 

»U inozemstvo na sezonski rad otišla sam prvi put, a mislim da neće biti i posljednji. Zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta sezona berbe jagoda kratko je trajala, svega mjesec i pol. Zadovoljna sam, za 40 radnih dana donijela sam zaradu za koju bih ovdje morala raditi sedam do osam mjeseci. I što je još bitnije, zarađeno u svojem poduzeću u Srbiji isplaćuju nam sa zakašnjenjem od dva do tri mjeseca i to u nekoliko dijelova. Pozitivno sam iznenađena i ponašanjem poslodavca u Njemačkoj. Za sve ove godine rada, vlasnika svojega poduzeća nisam ni vidjela, osim jednom kad je s nekim inozemnim izaslanstvom samo prošao kroz pogon. Na nas se nije niti osvrnuo. Za razliku od njega, poslodavac u Njemačkoj više puta je boravio među nama, normalno nam se obraćao, a pri odlasku je osobno prisustvovao isplati, poželio nam sretan put i pozvao nas da dođemo i dogodine. Iako je godina bila loša za posao kojega smo radili, zarada nam je vrlo lijepo popunila rupe u kućnom proračunu. Malo ću se odmoriti, pa ću vjerojatno nastaviti rad u dosadašnjem poduzeću, jer je ovdje, manje-više, svugdje isto. Nigdje nema ni boljih nadnica, ni ažurnije isplate«, rekla nam je po povratku jedna od jagodarki, koja nije željela da joj navedemo ime, kako ne bi imala problema u svojem poduzeću. 

Kolikogod ovdje bili loši uvjeti rada, ne smije si dopustiti da ostane bez prihoda, pa makar i neredovitih. Veliki dio ženske populacije mlađe i srednje dobi odlazi u Njemačku ili Austriju, gdje čuvaju starije osobe. Nije ni njima lako. Za mjesečnu zaradu u visini od 800 do 1.300 eura od kuća su odsutne 2 do 3 mjeseca, pa ih onda isto razdoblje mijenja žena koja radi s njom u paru i tako kroz godinu prikupe 6 mjeseci rada. 

»Već nekoliko godina imam hrvatsku putovnicu, pa redovito odlazim na rad u inozemstvo. Na žalost, u seoskim sredinama za mlađu populaciju nema života, pa puno mladih parova jedino žele otići odavde, ili u veće gradove, ili u inozemstvo. I sama odlazim na rad u inozemstvo, čuvam starije osobe. Najteže mi je ostaviti  obitelj, ali konačno, to i radim zbog njih. Teško je, ali preživjet ćemo, a i suprug i ja se nadamo skorom obiteljskom iseljenju u Njemačku«, sa suzama u očima priča Sanja Rakočević.

 

Pripreme za starost

 

Šezdesetdvogodišnji Ivan Đanić iz Sonte još uvijek zarađuje kruh radeći posao zidara, izučen u srednjoj građevinskoj školi u Somboru. Čim je diplomirao, uposlio se u apatinskom GP Marko Orešković. Uslijedio je terenski rad u Sloveniji. Ljubljana, Celje, Maribor, Slovenj Gradec, sve velika gradilišta, bili su njegove destinacije. Zarade su bile vrlo solidne, a za razliku od današnjega vremena, čovjek nije bio prinuđen razmišljati kako će pokriti sve troškove, hoće li biti plaćen za odrađeni posao.  Poslije ženidbe vratio se u Apatin, u bivšem poduzeću za ljude njegova kova i umijeća uvijek je bilo mjesta. Nakon nekoliko godina zbog krize u građevinarstvu odlazi u novo poduzeće – Vojvodina rječno brodarstvo a. d. Apatin. Poput mnogih gospodarskih subjekata i Vojvodina je uništena u procesu privatizacije, a radnici su završili na tržištu rada. Ivan nije puno razmišljao, izlaz je pronašao u sezonskom radu u Njemačkoj. 

»Gubitak uposlenja nije me iznenadio. Brzo sam našao prihvatljivo rješenje. Nekoliko godina sam odlazio na sezonski rad u Njemačku na po tri mjeseca, a otvorio sam i zidarski obrt. Kasnije su mi se u poslu pridružili i sinovi Goran i Zoran, iako su završili srednje škole posve drugih profila. Nismo zapostavili ni odlazak na sezonski rad u Njemačku. Odemo početkom veljače, ovdje sezona našega posla počinje u svibnju, do tada se već vratimo. O financijskim efektima odlaska u Njemačku izlišno je govoriti. Nadam se da ću nekako uspjeti opstati i dočekati mirovinu ovdje«, kaže Ivan. 

Kako su mu 62 godine, priprema se i za mirovinu. Na periferiji sela prije nekoliko godina je kupio nešto zemlje, pa ima lijepo ograđen plac na kojem je zasadio voćke i sazidao pomoćne objekte. Tu uzgaja domaće životinje, najviše perad. Jesenas i proljetos dokupio je i nekoliko njiva u susjedstvu. Sada postavlja žičanu ogradu, planira zasaditi malinjak. 

»Još ove tri godine, nadam se, izdržat ću ovim tempom. No, ne planiram biti umirovljenik koji će negdje sjediti i igrati šah ili ići na pecanje, zbog toga ovo i radim. Naučen sam na rad od malih nogu, pa mislim da ću na ovaj način po odlasku u mirovinu spojiti lijepo i korisno. Nažalost, kolikogod čovjek radio, ovdje ne može i zaraditi toliko da osigura bezbrižnu starost. Nažalost, sve ovo omogućio mi je sezonski rad u Njemačkoj. Mladi su manje od mojih generacija vezani za zavičaj, pa videći ove razlike u sustavu života, lakše se odlučuju za odlazak u inozemstvo, sve češće s kartom bez povratka«, završava priču Đanić.