Da, tako je to bilo ove godine na najpoznatijem i najprestižnijem svjetskom teniskom turniru. Jer Hrvatska je, unatoč neosvajanju niti jednog trofeja, gledano po broju sudionika samih završnica, najuspješnija nacija na Wimbledonu 2017. 

Dakle u velikom finalu muškog pojedinačnog singla, kojeg je gle-dao gotovo cijeli sportski svijet, Marin Čilić je dostojno, unatoč ozbiljnijoj ozljedi stopala, parirao koliko je mogao. Izgubiti u posljednjem susretu muškog singla, i to još protiv najtrofejnijeg Grand Slam tenisača nije nikakva tragedija. Plasmanom u finale postao je tek drugim Hrvatom kome je to uspjelo (Ivanišević 2001.). U finalu muških parova Mate Pavić, skupa s Austrijancem Marachom, je nakon gotovo pet sati igre poražen u petom setu (13:11), pa je tako Hrvatska jedina nacija s dva predstavnika u oba muška finala.

U polufinale istog natjecanja plasirao se i hrvatski par Nikola Mektić, Franco Škugor (izgubili od kombinacije Pavić, Marach), što u konačnici zaokružuje ovaj impresivan nastup hrvatskih muških tenisača. Slatke su to brige za izbornika Željka Krajana, jer sad treba dobro promisliti tko će sljedeći put zaigrati u paru Davisova kupa. Dodajmo tome i odlične partije Ane Konjuh i Petre Martić (iz kvalifikacija do osmine finala) u ženskoj konkurenciji, hrvatska priča na Wimbledonu zbilja ima lijep i sretan kraj. 

Zbog svega navedenoga ne treba brinuti za budućnost hrvatskog tenisa jer kako je netko još davno prokomentirao: »To je zemlja gdje se talenti jednostavno rađaju«. I zbilja je tako, još od vremena starih majstora Punčeca i Palade, Pilića i Franulovića, Ivaniševića i Ančića.

Ovotjedni ATP turnir u Umagu, Croatia Open, nova je prilika za hrvatske tenisače da pokažu svoj talent i kvalitetu.

Pardon. Umalo da zaboravimo. Ipak je tu i jedan osvojen trofej, onaj najznačajniji u muškom singlu. Na terenu ga je superiorno osvojio Federer (bez izgubljenog seta), ali nemojmo zaboraviti kako je uz njega, u svečanoj loži bio njegov trener Hrvat – Ivan Ljubičić.

M. D.