Fotografija je snimljena u sonćanskom ataru četrdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Na njoj su Joza Kozbašić, Pinterov (1940. – 2015.) i njegova teta Eva Vidaković, Srulikina, rođena Đanić, Đanina, (1926. – 2011.). Joza je s roditeljima stanovao u Miletiću (sada Srpski Miletić), ali kao prvo unuče svojih bake i dide, više je boravio kod njih u Sonti nego s ocem i materom. Mažen i pažen od cijele obitelji sudjelovao je u svim događanjima iste. Tako je bio poveden s tetom na njivu u sječu konoplje »da pomaže i čuva tetu«. Bio je veselo i samopouzdano dijete. Konoplja je bila blizu prometnoga puta na kojemu se zadesio fotograf i zabilježio radnika i radenicu.

 

Radnički tim

 

Mali radnik je s didom i bakom bio redoviti član radnoga tima. Oni su imali konje koji su se uprezali u zapregu i svakodnevno radili u ataru. Joza je bio kao i sva ostala djeca. Uvijek je bio izazov ići s odraslima. Kada to nije bilo moguće, stariji su se znali našaliti s djecom. Uz obećanje da će ih se voditi na njivu privezivali bi veliki košar (korpu za kukuruz) s nekoliko metara dugačkom tanjom uzicom. Djeca su posjedala u korpu. Kada je kočijaš potjerao konje, uzica se prekinula, a djeca su ostala tamo gdje su. Stariji su iz kola kobajagi zvali:

»Mato, Kato, pa ajde šta ste stali?!«

Djeca su se iznenađena našla u čudu i nisu imala vremena niti zaplakati, jer zaprega je zamakla u tili čas iza kapije.

Mali radnik s fotografije je često sam pješice odlazio u posjet roditeljima sve dok nije dobio bicikl. Bio je naučen radu, pa je vrijedno završio i osnovnu školu u Sonti. Zaposlio se kao pomoćnik električara, a poslije kao traktorist. U Sonti se i zamomčio, oženio, stekao obitelj i završio ovozemaljski život.

Djeca u Sonti su od vajkada sudjelovala u svim obiteljskim radovima, blagdanima i svim drugim okupljanjima. Kad je novorođenče došlo na svijet, komad odrezane pupkovine dužine 10 do 15 cm se svezao u čvor, osušio i stavio u priškrinjak, odjeljak sanduka u kojemu su se čuvali ručni radovi i svečane narodne nošnje. Kad je dijete poraslo i psihički i fizički postalo zrelo za odvezivanje čvora, dalo mu se da odveže pupkovinu. Vjerovalo se da je dijete ovim činom otvorilo pred sobom put u život. Pupkovina se zakopala u zemlju pod okapnicu, tamo gdje nitko ne ide. Tako je pupkovina istrunula u zemlji kao što će na kraju života i osoba istrunuti i osloboditi mjesto za novi život. 

 

Pomoć djece u obitelji

 

Već od toga vremena djeca su pomagala u obitelji. Čuvala su mlađu braću i sestre, a naročito su bila zadužena za kolišanje. Novorođenčad je obično bila smještena u kolivke i dok su stariji imali druge zadaće, manja djeca su cibala (ljuljala) bebu čim zaplače. Malo veća djeca su hranila i pojila stoku i perad dok su roditelji na njivi. Mnogi su izvodili guske i patke na ispašu i na kanal u okolici sela. Desetogodišnjaci su dobijali bič u ruke, pulina uz sebe, tjerajući svinje na ispašu. U ovoj dobi kao što je Joza, djeca su pomagala u sakupljanju dudova, šljiva, krušaka i drugoga voća. U Sonti je nekada bilo mnogo crnoga i bijeloga duda i roditelji su rano budili djecu za sakupljanje, dok ne naiđe čorda krava ili čopor svinja ili jato gusaka i pataka što žure na jutarnju »toaletu«, te od dudova ne bi ostalo ništa. Osim sakupljanja na zemlji, djeca su bila vrlo spretna za penjanje po drveću i trešenjem rušila plodove. Oko sakupljanja i čišćenja povrća iz vrta djeca su također bila angažirana.

Djevojčice su bile zadužene najviše za kućne poslove. Čistile su metlom od metlinja (vrsta korova) ulicu kao i prednje i zadnje dvorište. U kuhinji su čistile metlom od sirka, prale posuđe i samostalno pripremale dio ili cijelu večeru, kad se mater i otac predvečer vrate umorni s njive da imaju gotovu večeru. Pošto je glavna hrana bila tijesto i drugi proizvodi od brašna, od malih nogu su se učile miješenju tijesta. Već od osam godina su se učile toj vještini. One koje su bile sitnije građe, stavljale su mali stolčić pod noge kako bi mogle mijesiti na astalu. Roditelji su obično bili oduševljeni večerom i dijete je dobilo samopouzdanje i volju da to opet ponovi.

Ženska djeca su u vrlo ranoj dobi učena ručnim radovima kao što su štrikanje (pletenje), eklovanje (heklanje), mikanje (čišćenje) vune s tek ošišanih ovaca. Zimi su ženska djeca sjedila s mamom ili bakom uz razboj i motala vunu u kanjure i cvrtke kako onaj tko tka ne bi gubio vrijeme. Zimi se u selima krunio kukuruz ručno, najčešće u kuhinjama. U tom poslu je sudjelovala cijela obitelj, pa i djeca nisu bila izuzeta. Djeca su bila po pravilu jako poslušna, jer su za neposlušnost bila veoma strogo kažnjavana, odnosno tučena.

U selu je bilo malo neradnika nad kojima su se seljani zgražali. Moguće zato što su ljudi u radu nalazili smisao života. Radom su liječili svoj nemir, tugu i nespokoj, a rad im je donosio potvrdu ega i zadovoljstvo nad plodovima toga istoga rada.