U hladovitoj sobi, u prostoru oaze doma, usred vreline ovog ljeta, možda će vam goditi duhovno opažanje i razmišljanje, potaknuto gledanjem reprodukcija slika Giorgioa de Chiricoa (1888. –1978.). Takva kontemplacija može vas odvesti do sagledavanja izazovnog slikarstva de Chiricoa, a priča o metafizičkom slikarstvu, umjetničkom pokretu, započela je nakon susreta četverice umjetnika – de Chirica, Carla Caraa, Filippa de Pisisa i Alberta Savinija u Ferrari 1917. godine.
Značajno je da se talijanska pittura metafisica javila kao reakcija na istodobni talijanski avangardni pravac – futurizam, koji je proklamirao gnušanje spram prošlosti, tradicionalne umjetnosti, a veličao je tobožnji trijumf suvremene tehnologije, glorificirao »mladost«, brzinu urbanog načina života, veličao rat kao »najbolju higijenu svijeta« i agresivan nacionalizam. Ideolog pokreta Marinetti se priklonio talijanskom fašizmu na kongresu futurista 1924., a talijanski fašizam je prva desničarska diktatura koja je zavladala u jednoj europskoj zemlji.
Biti mnogostruk
Za razliku od futurista, de Chirico se u umjetosti zalagao za spiritualizam, za duhovno poimanje postojanja svijeta i misticizam objekata koji nas okružuju, nije interpretirao stvarnost, već je stvarao iz esencije svoje duhovnosti jednu drugu stvarnost – metafizičku stvarnost, koja je s druge strane fizičkog, pojavnog. Kao što je rekao slikar Paul Klee »umjetnost ne reproducira vidljivo, ona čini da vidimo.«
Imajući u vidu i društveni kontekst vremena kada je de Chirico stvarao, treba reći kako je to bilo u vrijeme kada se Mussolini hvalio da nikada nije kročio u muzej i kada je maloprije citirani Paul Klee stvarao i u razdoblju kada je Goebbels izjavljivao: »Kada čujem riječ kultura, izvadim pištolj«, pa će tako i Klee i de Chirico na Izložbi degenerirane umjetnosti, koju su organizirali njemački nacional-socijalisti 1937., dobiti istaknuto mjesto. Nacional-socijalisti su zabranili sve tadašnje moderne stilove, kao »degeneriranu umjetnost«, jer su htjeli umjetnost koja promiče ideologiju krvi i tla. Ondašnja »ekipa« nacoša je otišla u ropotarnicu povijesti, a slike Chiricoa ostaju i danas izazov za naše duhovne avanture, kao i sva djela koja su bila izložena na toj izložbi.
Slike de Chiricoa karakteriziraju statične kompozicije, motivi arhitekture u nerealističkoj perspektivi, tajanstvena atmosfera, predstavljanje neobičnih predmeta, apsurdnih kombinacija tih predmeta izmještenih iz očekivanog konteksta, kao i sjene i motivi antičke umjetnosti. Slike de Chirocoa donose nam osjećaje očekivanja, misterije, tajne koja je pred nama i melankolije, nostalgije, kao i kontraste između svjetlosti i tame. Dočaravaju nam osjete nestvarnosti, iščekivanja neobičnog događaja, usamljenosti, upitnost i nagovještaj metafizičkog postojanja. De Chirico nam pruža prostore koje možemo ispuniti našom duhovnošću u interakciji s njegovim djelima. Djela de Chirocoa nas uče da budemo mnogo, a ne da imamo mnogo. Ukazivao je na mogućnost višeslojnosti čovjeka, njegovu složenost, ostvarivanja sveukupnosti, cjelovitosti.
De Chirico nije izlazio na »tržiste«, kako bismo mi to sada »post-milenijski« rekli, nije bio »proaktivan«, stvarajući na taj način sebi priliku; jednostavno rečeno: nije tezgario i serijski proizvodio plitka i pitka djela za mnoštvo.
Arhaizam
Kao i svi veliki umjetnici i de Cihirico se u svom stvaralaštvu oslanjao na već ostvarene oblike i s njima je započeo stvaralački dijalog. Djela ovog umjetnika prožeta su i arhaizmom. Nije tu riječ samo o povratku na nekadašnje umjetničke oblike i teme, nego je u slučaju slikarstva de Chirica naglasak na značenju strukture arhaične misli, koja proizlazi iz arhaičnih sadržaja. Arhaizam, koji se očitava u pozivanju na antičke uzore, u estetičkoj svijesti je imao primat i mnogo ranije od promišljanja de Chircoa. Primjerice, »otkrićem« antike u renesansi.
Ima tu još jedna važna stvar. U ispraznoj postmodernoj epohi umjetnici više ne nalaze oslonac i dovoljno dugačku polugu da bi pomaknuli svijet, o čemu nam je već davno govorio genijalni mislilac helenske matematike Arhimed. Promišljajući djela de Chiricoa, možemo ustvrditi kako se u njegovom slikarstvu ne radi o hvaljenju prošlosti i oplakivanju tada aktualnog opadanja kulture, nego se radi o tome da je de Chirico ukazivao da aktualnosti trebamo vraćati korijenima prošlosti – njenoj biti!
I što se dogodilo? Književnik Guillame Apollinaire priredio je izložbu 1913., na kojoj je bilo zastupljeno trideset djela de Chircoa, kada su umjetnički časopisi počeli posvećivati prostor mitološkom, a istovremeno modernom duhovnom pogledu de Chiricoa. Uživajte.
