Prispodobama Isus na slikovit način primjerima iz svakodnevnog života pokušava svojim slušateljima objasniti što je i kakvo je Božje kraljevstvo. No, to Kraljevstvo nadilazi našu stvarnost i sve nama poznate pojmove, te ga ne možemo u potpunosti izraziti, ali i prispodobe koje Isus priča izlaze iz ljudske stvarnosti izražavajući ono što je nama nedohvatljivo. One su slika koja nadilazi riječ, stvarnost iznad naše stvarnosti koja nas uvodi u otajstva Božje logike i upućuju nas kako da do Kraljevstva stignemo. Iako su uzete iz svakodnevice, one je daleko nadvisuju i upućuju čovjeka da se mislima, vjerom i životom izdignu iznad običnog, svakodnevnog, ljudskog i već sada, na zemlji dodirnu Božje kraljevstvo.
Isus svoje prispodobe ponekad odmah protumači i otkrije nam njihovo značenje, ponekad ih i sami razumijemo, a nekada su nam teške i neshvatljive, no uvijek je živjeti prema njima izazov i poteškoća, jer predstavlja mnogo više od početnog oduševljenja i pukog razumijevanja. Tako Isusov zaključak »Tko ima uši, neka čuje!« (Mt 13,43) ne znači čuti prispodobu samo na razini osjetila, već čuti ušima vjere koja znači djelovanje i vladanje u skladu s primljenim naukom.
Žito i kukolj
U prvoj od tri prispodobe o Kraljevstvu Božjem Isus ga uspoređuje sa sjetvom pšenice. Neprijatelj sijačev noću na tu istu njivu baca sjeme kukolja. Kada je sve uzraslo i pokazao se kukolj, sluge ga žele počupati, no vlasnik ne dopušta, da ne bi slučajno s njim iščupali i pšenicu, nego neka sve stoji do žetve, kada će razdvojiti dobro od lošeg.
U ovoj prispodobi jasno nam je, a i Isus objašnjava, da je sijač Bog, neprijatelj đavao, pšenica pravednici, a kukolj nevjernici i bezakonici. Zanimljivo nam je i značajno što u prispodobi čovjek ne dopušta svojim slugama da do žetve odstranjuju kukolj iz pšenice, da ne bi i koju dobru biljku odstranili. Ova zabrana upozorenje je nama ljudima, koji se smatramo pravednicima te uzimamo sebi za pravo da sami procjenjujemo tko je među nama pravednik a tko ne, pa se tako prema drugima ponašamo. Naše su zajednice sastavljene od ljudi različitog porijekla, različitih životnih putova. U njima je česta opasnost da odbačeni budu oni koji su drugačiji, koji su u očima većine procijenjeni kao manje vrijedni. No, Isus nas u ovoj prispodobi upozorava da nije na nama procjena tko je od koga pravedniji, niti je na nama da nekog odbacujemo. To će raditi isključivo on kada dođe svršetak svijeta. Kolika je čija pravednost, vjera ili kajanje, mi nikada i nikako ne možemo znati, ali Gospodin može jer on poznaje ljudska srca. Zato se trebamo kloniti opasnosti da se pravimo sucima, jer to nije naša zadaća, kako ne bismo i sami upali u svoju zamku, poput farizeja. Svakog trebamo prihvatiti u svojoj zajednici u nadi da će i on na svršetku biti među žitom, a ako nam se i čini da trenutno nije na dobrom putu, onda ga ne odbaciti, nego mu pomoći da se na dobar put vrati.
Gorušičino zrno
Prispodoba o gorušičinom zrnu, koje je najmanje od svog sjemenja, ali uzraste u veliko stablo progovara nam o Kraljevstvu Božjem koje nam se objavljuje kao malo, neznatno. Bog sebe i svoje Kraljevstvo objavljuje na taj način jer želi čovjeka staviti u središte, kako bi čovjek lakše otkrio i spoznao Božju dobrotu, ljubav i veličinu. Prava dobrota i ljubav obavijeni su neznatnošću, skromnošću, ne žele se isticati i stavljati na prvo mjesto, jer to radi oholost. Zato Bog na taj način pristupa čovjeku, te ga poučava da kao kršćanin treba biti mali, neznatan, skroman kada čini dobro i donosi ljubav u ovaj svijet. Bez hvalisanja i veličanja sebe i svojih djela, kršćanin treba dobrotom i ljubavlju širiti Božje kraljevstvo ovdje na zemlji. Ne treba se sam hvaliti, hvalit će ga jednom njegova djela, baš kao što nas je Isus svojim životom poučio.
Kvasac
Prispodobom o kvascu Isus progovara o još jednoj osobini Kraljevstva Božjeg. Ono je, poput kvasca u tijestu, golim okom nevidljivo, ali njegova prisutnost čini svijet drugačijim, boljim, Božjim. Također nas poučava da se prisutnost kršćana u svijetu treba osjetiti. Svatko od nas u svojoj sredini treba biti kvasac Božjeg kraljevstva, onaj koji mijenja svoju okolinu na bolje. Naše društvo treba osjetiti da smo mi prisutni. Nije kršćanstvo prvo mjesto u crkvi, niti pobožnost da bi nas svijet vidio i pohvalio. Kršćanstvo je istinska pripadnost Bogu iz koje proizlazi djelovanje za svijet, za bližnje, ljubav, dobrota, suosjećajnost.
