Dokumentarni film Posljednja primadona posvećen je jednoj od najvećih svjetskih sopranistica Zinki Kunc Milanov (Zagreb, 1906. – New York, 1989.). Film je premijerno prikazan u svibnju u Beogradu i Zagrebu. Autor filma je povjesničar umjetnosti Svetislav Živkov iz Pančeva. 

Kako ste došli na ideju realizirati ovaj film?

Sam film je nastao kao rezultat jednog starog plana da se o Zinki Kunc Milanov jednom napravi »nešto«. Moja fasciniranost umjetnošću Zinke Kunc Milanov traje jako dugo. Koncem 2002. godine započeo sam znanstveno-istraživački projekt o slikaru Milanu Butozanu za koga se znalo da je 1936. izradio portrete Zinke Kunc Milanov, Božidara Kunca i Predraga Markovića Milanova koji su posljednji put viđeni 1959. godine. Naravno, stvar se još malo podgrijala i 2003. sam se načelno dogovorio sa svojom prijateljicom Jagodom Martinčević da ćemo početi s prikupljanjem građe za knjigu, tim prije jer je ona osamdesetih, prigodom gostovanja Zinke Kunc i Ljube Ilića u Zagrebu bila nekoliko dana osobni pratilac Zinke i tada je sa Zinkom pričala o mnogim stvarima i de facto je u to vrijeme Jagoda Martinčević bila najveći poznavatelj Zinkina života i karijere. Osim toga, Jagoda je snimila dva intervjua sa Zinkom: jedan, kraći, prigodom svečanog koncerta u čast Zinke Kunc koji je održan u dvorani Lisinski i drugi, duži, koji je emitiran u emisiji koja je trajala 70 minuta, a koju je režirao Bruno Gamulin. Već u to vrijeme znalo se da Bruce Burroughs priprema Zinkinu službenu biografiju u Americi, koja ni do danas nije objavljena. Naš dogovor je bio da materijal iz oba Jagodina intervjua bude neka vrst polazne osnove na koju bi se nadogradio sav materijal koji bi kasnije pristizao. Tada sam čuo i za mogućnost da je u Beogradu kod Zinkine dalje rođakinje Mare Smajić sačuvano nešto od Zinkine filmske ostavštine, a za tim materijalom sam tragao od 2003. pa sve do jeseni 2016. godine kada sam ga pronašao u arhivi Filmskih novosti, gdje je dospio kao donacija. Stjecajem okolnosti, od naše planirane knjige nije bilo ništa, ali sam ja i dalje povremeno tragao za materijalom, tim prije jer se još 2003. ispostavilo da u arhivi Metropolitan opere u New Yorku ne postoji ništa od filmskih zapisa Zinkinih nastupa, što je bilo nevjerojatno, ali je istodobno značilo da će se za potrebe eventualnog filma morati koristiti audio zapisi, dokumenti, fotografije i sl. Međutim, kao u kriminalističkim filmovima, došlo je do proboja u slučaju. Naime, prigodom jednog tragalačkog dana na internetu sam pronašao vijest da je netko darovao kostime Zinke Kunc Institutu za umetničku igru u Beogradu, gdje su me uputili na gospođu Teodoru Sujić Ille s kojom sam dva puta razgovarao telefonom i koja me je uputila da se obavezno javim gospođi Maji Plavšić, također u Beogradu. Inače, meni je lani bilo izuzetno žao da se osim jednog predavanja u Ludbregu, u povodu 110 godina rođenja, apsolutno nitko nigdje nije sjetio niti jednom riječju to spomenuti u medijima. Onda mi je pukao film i rekao sam da ću uraditi film. Pitao sam mog dugogodišnjeg suradnika Ivana Tomića, rekao je da hoće, i mi smo napravili film jer ja nemam živaca čekati natječaje, popunjavati obrasce i gubiti vrijeme!  

Kako ste sakupili potreban materijal za Vaš film o glazbenoj divi?

Što se tiče prikupljanja materijala za sam film, to je trajalo nekoliko mjeseci svakodnevnog prekopavanja svih mogućih online novinskih arhiva, svakodnevne korespodencije s opernim kućama, povijesnim arhivima, teatrima, kazališnim muzejima i to je sve dalo rezultate jer sam materijal dobio iz Metropolitan opere u New Yorku, kazališnih muzeja u Beogradu, Beču i Pragu, muzeja teatra Scala u Milanu, te Royal Opera House u Londonu, opera u Brnu, Bratislavi, Pragu, Ljubljani, HNK Split, Rijeci i Osijeku, državnih arhiva u Zagrebu i Zadru, iz privatnih zbirki, digitalnih knjižnica u Zagrebu, Beogradu, Splitu, Buenos Airesu, Mexico Citiju, Rio de Janeiru , Univerziteta Buffalo… Na žalost, neki se nisu ni udostojili odgovoriti na poslane mailove, ali i bez njih se moglo i moralo. Prikupljanje materijala je trajalo doslovce do 14. svibnja kada je ova verzija filma završena. Kažem: »ova verzija«, jer već sada ima naknadno prikupljanog materijala koji će biti uklopljen u film. Tijekom rada na filmu pokazalo se da postoji Facebook stranica Zinka Kunc Milanov za koju ne znam ni tko ju uređuje, ali preko koje je za film čuo i sam Bruce Burroughs s kojim sam surađivao i koji je na kraju naveden kao koscenarist, jer je slao materijal i dopustio mi je da za potrebe filma koristim materijal s web sitea o njegovoj knjizi, prije svega izjave Zinkinih suvremenika koje su bile veoma značajne za film. Zahvaljujući gospodinu Burroughsu dobio sam i desetak minuta filmskih zapisa bez tona od gospodina Georgea S. Weavera iz Louisiane,  zahvaljujući čemu je bilo moguće vizualno rekonstruirati nekoliko minuta Zinkine posljednje predstave uoči svečanog zatvaranja stare Metropolitan opere pošto sam već imao tonski zapis. Gospođa Marija Barbieri mi je poslala jedan svoj veliki tekst s izvodima iz zagrebačkih kritika i time bitno obogatila scenarij filma, a s gospođom Martinčević sam tijekom rada imao bezbroj telefonskih razgovora i stalnih konzultacija oko filma.

Koliko je trajao rad na filmu? 

Ako bi se početkom rada na filmu smatrao početak snimanja, onda smo rad na filmu počeli 23. prosinca 2016. godine snimanjem u Zagrebu po nenormalnoj hladnoći. Ovo je bilo moguće zahvaljujući pomoći mog prijatelja dr. Josipa Halamića, tadašnjeg ravnatelja Hrvatskog geološkog instituta, koji je osigurao auto i vozača s kojim smo od 7 ujutro pa do 16 sati popodne prešli 80 km gradske vožnje i snimili sekvencu na Mirogoju i tri kraća intervjua, a između toga sam još imao i neke sastanke. Početkom 2017. kolega Ivan Tomić je otišao u inozemstvo poslom i nakon njegovog povratka započeli smo sam rad na filmu, a na temelju knjige snimanja i montaže koju sam svakodnevno mijenjao i dopunjavao, s time što je rad nakon 20. ožujka morao biti najprije usporen pa potom prekinut zbog terminalne bolesti i smrti u mojoj obitelji, da bismo polovicom travnja ubrzano nastavili rad. Događalo se da u jednom danu radimo i po 10 sati, ali je film sve više dobivao svoj defitinivni oblik. Prvotno sam priredio scenarij po kome je narator trebao čitati tekst, izvode iz kritika, izjave itd., ali se pokazalo da bi u tom slučaju film trajao najmanje četiri sata, tako da sam od toga odustao i veliki dio tih tekstova je prebačen ili u scrollove teksta koji se podiže preko ekrana, ili u telope i samo rijetko u kairone. Također su na samom početku bile i dileme oko naziva filma. Konačan naziv je Posljednja primadona, kao i oko glazbenog lajtmotiva čitavog filma pošto je meni kod svega što radim izuzetno važna glazba. Naime, malo je poznato da je Zinka snimila 1943. u New Yorku ploču s tradicionalnim pjesmama, uključujući tu i slovensku Ko lani sem koja je sama po sebi veoma tužna, završava se s obavijesti da je jedna djevojka umrla i mislio sam da time započnem i završim film. Međutim, kada sam doznao da je Zinka na koncertima pjevala i Mariettinu ariju s lautom Gluck Das mir verblieb iz Korngoldove opere Mrtvi grad, znao sam da sam dobio glazbeni početak i kraj filma, a sama uvodna špica je samostalni rad Ivana Tomića koji je to napravio maestralno. 

Nakon Beograda i Zagreba ima li planova za dalje prikazivanje filma?

Za sada samo znam da slijedi projekcija u Osijeku, imamo načelni dogovor za projekciju u Zadru; u Splitu se pokazalo da praktički nitko nema dobru opremu te tek to treba rješavati. Naravno, volio bih da film bude prikazan i u Subotici, jer je Zinka i tamo gostovala 1939. godine. Uglavnom, ova verzija filma će biti prikazivana, a istodobno ćemo raditi dopune i početi prijevod engleske verzije, što ostaje za neku budućnost.