Škola, peti razred, vrijeme kada su sati nastave bili samo pauza između rješavanja egzistencijalno važnih stvari na velikim i malim odmorima. Kada su te važne stvari bile napisane tajnim jezikom na papirićima, kada se pratilo i točno znalo tko je prešao na čiju stranu i zašto je izdao bratstvo ili sestrinstvo. Kada je onaj lijepi dečko iz osmog bio nedostižan cilj, kada su neke stvari do danas ostale nerazjašnjene… Kada su možda samo izabrani doživjeli da im drug iz razreda daruje zviždaljku i kaže: Ako te tko dira, samo zazviždi i ja ću doći. Da, postoje li još vitezovi?
Poznajete li Tina i Kristinu?
Prvi roman za djecu Vesne Huske Dnevnik jedne cure i jednog dečka u ediciji Vjeverica, Proza za mladež, knjiga 1, u nakladi NIU Hrvatska riječ, otiskan je nedavno. Pisan u formi dnevnika, u kojemu učenici petog razreda osnovne škole, Tin i Kristina naizmjenično otkrivaju svoje brige, strahove, radosti, nade, uspjehe, roman obuhvaća razdoblje protagonista od petog do sedmog razreda. Nerijetko i Tin i Kristina opisuju iste događaje, te se, kako u pogovoru kaže Marina Balažev, »tako dobiva uvid u ‚muški‘, odnosno ‚ženski‘ svijet i u sve one sitne i krupnije razlike koje ta dva svijeta dijele«. Već na početku čitanja knjige Vesne Huska Dnevnik jedne cure i jednog dečka asocijacije se redaju, sjećanja nadolaze. Čitajući ovo lako i zabavno štivo stječe se dojam da ćemo Tina i Kristinu sresti na ulici ili u parku u našem kvartu. Kristina je jedinica u svojih roditelja, a Tin ima starijeg brata Svena i mlađeg Frana. Već se kroz ove dvije obiteljske situacije naziru i mnoge razlike koje ih prate. Međutim, knjiga ne moralizira, ne donosi recepte, ne savjetuje. Ipak, čitajući je, možemo radoznalo zaviriti u svakodnevicu današnjih obitelji.
Život s djecom
Vesna Huska je pokazala u ovom svom prvijencu veliko poznavanje predtinejdžerskih godina, čemu sigurno doprinosi to što je odrasla u obitelji s dva brata i dvije sestre, što je kao vjeroučiteljica u stalnom kontaktu s đacima osnovnoškolske dobi, ali i to što je davno osvijestila svoje imaginativne sposobnosti. »Vesna Huska je majka šestorici sinova i jednoj kćeri tako da možemo reći da tinejdžerski svijet poznaje iz različitih kutova«, reći će Marina Balažev u pogovoru. Evo o tome i nekoliko, za mene rječitih primjera. U priči Strah me je… Kristina kaže: »Odjednom, sudar. Naletjela sam na nekog visokog. Podigla sam glavu i vidjela iznad svoje glavu Nikole iz 8 b. Horor! Kako ga se bojim! On je najfaca u školi – zgodan, lijep…«. Tin, pak, u priči Nasilnici su bedaci otkriva važan dio pedagogije u njegovoj obitelji. »Nas su tata i mama učili da branimo i pomažemo mlađe i slabije i da s curama treba biti fin«. Evo i Kristininog zapisa u dnevniku sličnog onom u uvodnom dijelu ovog teksta. Pod naslovom Postoje li vitezovi stoji: »Pogledao me je ozbiljno i rekao mi: ‚Čuj, Kristina, ja nisam neki tip, znam, ali ti si mi prijateljica i ako te tko dira, kaži mi i ja ću to riješiti !‘ Gledao me je ozbiljno kao što moj tata nekada gleda vijesti i znala sam da je on, pod tom svojom čupavom kosom, vitez«. Svoja čudna predtinejdžerska ponašanja u priči Uh… opisuje Tin, a kroz njegove riječi provijava pogled autorice, iskusnog pedagoga: »Ne mogu se načuditi sam sebi: nekada sam ljut, bez razloga udaram jastuk tako da mama uđe s vriskom: ‚Prestanite, vas dvojica…‘ i kada vidi da sam sám i da samo ja ispuštam te napadačke zvuke, pogleda me zaprepašteno i – izađe van. Nekada me tako uhvati nježnost da se igram s Franom na podu sobe ili ga uzmem k sebi i nosim ga po stanu dok ne zaspi«.
Poduka iz tinejdžerskog hrvatskog
»Ovaj Dnevnik je pisan hrvatskim standardnim jezikom koji je premrežen žargonima, anglicizmima, ‚smajlijima‘, i svim mogućim i nemogućim riječima kojima se tinejdžeri danas služe«, kaže Marina Balažev. Može se također, istaknuti da je ovaj roman doprinos književnoj produkciji Hrvata u Vojvodini, a osim tinejdžerima i onima koji se pripremaju to biti, vrijedno ga je pročitati i roditeljima. Mladi čitatelji kojima je knjiga namijenjena će upoznajući se sa slengom svojih vršnjaka sebi omogućiti proširenje komunikacijskih moći, te suverenost u ophođenjima. Tako će sve one koji razumiju riječi poput farke (traperice), petaš (učenik petog razreda), kolac (ocjena – jedinica), nogač (nogomet), curke (cure, djevojčice), profaći (profesori), sluške (slušalice), mjuza (glazba), zekati (zafrkavati) one i povezivati. U odnosu na naše okruženje u kojemu se engleske riječi koriste s nastavcima u duhu srpskog jezika, nije beznačajna uporaba takvih riječi s nastavcima u duhu hrvatskog jezika u knjizi. Tako se, na primjer, namjesto riječi share-ovali koristi share-ali, a namjesto sms-ovati, sms-irati. Vesna Huska je rođena 1977. u obitelji Jelene i Franje Ivankovića, pučkog pjesnika. Nakon Gimnazije društveno-jezičnog smjera, završila je Teološko-katehetski institut te radi kao vjeroučiteljica u školi. Nove zgode i nezgode Tina i Kristine objavljuje u dječjem podlistku Hrvatske riječi, Hrcku.
