»Znate što: pravila pravi čovjek, ali je i od njih bitnije da se posao uradi na vrijeme i kako treba.«

Ova misao sedamdesettrogodišnje Lászlóné Rákoczi iz Kecela (Mađarska) na jednostavan način o(d)slikava stoljetnu filozofiju svakog posla kom se želi pristupiti ozbiljno. Na Takmičenje risara u Đurđin i ove je godine došla sa svojim partnerom Imreom Kátai Tóthom, naoružana bogatim iskustvom u žetvi. Cijeli je život, kaže, vezana uz seoske poslove, a prva iskustva u kosidbi imala je već kao devetogodišnja djevojčica kada je pomagala roditeljima. Iako se od tada nije prekidao, kontinuitet u žetvi bio je različit po načinu: od ručne kosidbe, preko »vršalice« i kombajna, pa do prije 17 godina, kada se, kaže, ponovno vratila nekadašnjem načinu ubiranja uroda. Toliko godina unazad ide po matičnoj joj Mađarskoj (Kecel, Csikéria...) i susjednoj Vojvodini (Sajan, Gornji Brijeg, Dužijanca) na natjecateljske ili revijalne kosidbe, sve s istim ciljem: »da ne zaboravi i ne zahrđa, ali prije svega zato što to voli«.

Dobrim mlađi od nje, Pavo Marojević iz Gornjih Hrgova (Bosna i Hercegovina) kaže da ga je ručnoj kosidbi naučio otac koji je taj posao išao raditi i u Slavoniju. Jedne godine, kaže Pavo, kombajn nije mogao »uzaći na brdo«, pa je žetva u Gornjim Hrgovima silom prilika bila obavljena ručno, a jedan od njezinih sudionika bio je i naš sugovornik. Ovaj posao je zavolio, te ga je radio kad god mu se za to pružila prilika, a to su u današnje vrijeme samo revijalne manifestacije. Za Takmičenje risara, a samim tim i za Dužijancu, čuo je u Županji, gdje se upoznao s našim najpoznatijim sudionikom Stipanom Kujundžićem. Od tada, a tome je 6-7 godina, redovito dolazi sa svojom ekipom i za Takmičenje risara ne štedi komplimente: »to je običaj kog treba podržati, jer mnogi ne znaju cijeniti kruh zato što ne znaju ni kako je to težak posao bio«. O razlikama u načinu kosidbe »ovdje i tamo« on kaže slično kao i njegova prethodnica:

»U biti, kositi je isto. Razlika je, naravno, u veličinama parcela i kvaliteti zemlje, a samim tim i u rodu. Osim toga, kod vas se koriste i grablje, a kod nas ne, pa onda kod nas su i djeca uključena u kosidbu... Ali... bitno je da posao bude urađen.«

Đuro Dominković iz Štitara, koji je na Takmičenje risara došao kao vođa ekipe Turističke zajednice Moba iz Županje (Hrvatska), kaže da je kositi naučio od svoga djeda, ali da je upravo na Dužijanci vidio kako izgleda jedna ovako organizirana manifestacija. Od prije 15 godina ta iskustva primjenjuju se i u Županji, gdje se od tada svake godine održava revijalna manifestacija Kruh naš svagdašnji – Žetva i vršidba u prošlosti. Hvaleći kvalitetu ovogodišnjeg roda pšenice, ali i »bolju zemlju u Vojvodini«, Dominković kaže kako mu kosidba na Takmičenju risara ne pada teško:

»Bilo bi teško da se to, kao nekad, radi cijeli dan. Ovako, ova mala parcela nam dođe kao lakša rekreacija, ali i kao dragocjeni podsjetnik na to kako se nekad do kruha teško stizalo.«

Sedamdesetčetverogodišnji Subotičanin Albe Kujundžić – čiji je petnaestogodišnji unuk Danijel Kujundžić, zajedno s Mirjanom Milodanović nastupio u kategoriji mladih – prisjeća se vremena kada je kao mlad momak odlazio kod rodbine na salaš i pomagao u ručnom košenju žita: rukovetanju, vezanju, »sadivanju u krstine« i grabljenju »mršavine« (ostataka od kosidbe). Kaže da je radni dan počinjao »kad u Čantaviru svanjiva« (ranom zorom, naravno), a završavao kasno navečer. Veći odmor bio je »za užnu« (od 12 do 14 sati), s tim da su stariji i onda našli neki posao: otkivanje kosa, recimo. Ovako intenzivan rad, kaže naš sugovornik, imao je i svoje nepisano pravilo:

»Da svaki član domaćinstva zaradi prinos od dva i po metera po glavi, odnosno da zaradi kruv za cilu godinu.«