PETROVARADIN – Prošle subote, 16. listopada, navršile su se pune 203 godine od rođenja hrvatskoga velikana – bana Josipa Jelačića.
    O banu Jelačiću je već toliko napisano, ali ipak ukratko nekoliko riječi o njegovom životu. Josip Jelačić je rođen u Petrovaradinu 16. listopada 1801. godine od oca Franje i majke Ane rođene Portner. Otac mu je u to vrijeme bio zapovjednik pukovnije u Petrovaradinu. Josip Jelačić je izučio vojne škole u Beču, a nakon toga 1818. godine stupa u vojnu službu. Kao hrabar vojnik u vojnoj službi je vremenom napredovao. Tijekom svoje vojne službe upoznao je i sprijateljio se s Ljudevitom Gajem, vođom ilirskog pokreta tj. nositeljem nacionalne svijesti u Hrvata u ono vrijeme. U takvom ozračju je stigla i revolucionarna 1848. godina. Da nije bilo tih revolucionarnih događaja i buđenja nacionalne svijesti u Hrvata, vjerojatno danas nitko ne bi ni znao za Josipa Jelačića, no uvijek je tako kada se događaju povijesni događaji bitni za jedan narod – da izniknu pojedinci koji su i glavni nositelji tih događaja. Te godine 25. ožujka u Zagrebu je organizirana velika narodna skupština na kojoj su izneseni zahtjevi Habsburškoj Monarhiji, a jedan od glavnih je bio imenovanje Josipa Jelačića za hrvatskoga bana. To se dogodilo ubrzo, a također je i promaknut u čin generala. Nakon revolucionarne 1848./49. godine nije više imao toliki utjecaj, ali je i dalje ostao hrvatski ban. Živio je na obiteljskom imanju u Zaprešiću, gdje je i umro 20. svibnja 1859. godine. Na pogrebu su bili svi velikani hrvatskoga naroda u ono vrijeme i veliki broj običnih ljudi koji su ga neizmjerno voljeli, te je bio veličanstven sprovod.
HKPD »JELAČIĆ«: U današnje vrijeme gotovo da nema mjesta u Hrvatskoj koje nema ulicu s nazivom ovoga hrvatskog velikana. Središnji trg u glavnom gradu svih Hrvata nosi njegov naziv, a na tomu trgu je i veličanstveni spomenik banu Jelačiću. Zato naši Srijemci vole reći da će vječno jedan Srijemac zauzimati središnje mjesto u glavnom gradu svih Hrvata, Zagrebu, a što ne reći da je to jedno od najprepoznatljivijih mjesta Zagreba! Na žalost, s druge strane u banovom rodnom Petrovaradinu ostalo je još relativno malo Hrvata katolika, u odnosu kako je bilo još samo prije pedesetak godina, ali to je već druga tema. Ipak uz veliko zalaganje nekolicine Petrovaradinaca koncem 2003. godine osnovan je HKPD »Jelačić«. O radu Društva smo mogli pročitati i saznati nešto više u jednom od prethodnih brojeva »Hrvatske riječi«.
    U povodu dana rođenja bana Josipa Jelačića HKPD »Jelačić« je u Petrovaradinu 16. listopada 2004. godine obilježilo 203 godine od rođenja ovoga hrvatskoga velikana. Skup je upriličen u prostorijama samostana sv. Jurja u Petrovaradinu u večernjim satima. Ni kiša koja je padala nije omela da se okupi znatan broj Petrovaradinaca. Na žalost, bilo je malo mladih Petrovaradinaca, koji bi tu imali puno toga za čuti i naučiti, ako nitko drugi, barem su mogli doći svi predstavnici u vijeću mladih Vikarijata srijemskoga iz Petrovaradina i okolice. Skup je otvorio predsjednik HKPD »Jelačić« Petar Barbek. Pozdravio je goste iz Republike Hrvatske, generalnog tajnika HBK msgr. Vjekoslava Huzjaka i pomoćnog biskupa zagrebačkog msgr. Josipa Mrzljaka, te našega pomoćnoga biskupa msgr. Đuru Gašparovića i župnike u Petrovaradinu Marka Kljajića i Stjepana Milera, kao i sve nazočne i zahvalio se na odazivu. Nakon uvodne riječi Davor Martinčić je održao kraće predavanje iz hrvatske povijesti u vrijeme bana Jelačića. Potom je predsjednik Društva Petar Barbek dodijelio počasne članske iskaznice HKPD »Jelačić« i to pomoćnom biskupu Đakovačke i Srijemske biskupije msgr. Đuri Gašparoviću, te župnicima u Petrovaradinu vlč. Marku Kljajiću i vlč. Stjepanu Mileru, te se zahvalio na njihovoj iskrenoj i nesebičnoj pomoći koju su pokazali tijekom svih ovih godina. Nakon toga su mladi članovi društva odsvirali nekoliko numera, a među njima i pjesmu »Ustani bane« što je nazočne oduševilo i svi su skupa pjevali, a pojavila se i pokoja suza. Tako se završio oficijelni skup, nakon čega su svi nazočni pozvani na domjenak da ostanu i druže se uz tamburaški orkestar društva, što su svi i prihvatili.