Učestale su u Somboru ovih dana javne rasprave o raznim (budućim) odlukama i pravilnicima. Zamišljene su kao rasprave na kojima zainteresirani, što pojedinci što udruge, mogu iznijeti svoje primjedbe na nacrte odluka koje se dotiču njihovog života i rada. Sve te izrečene primjedbe nadležni su pažljivo pribilježili (ili će to učiniti) i razmotrili njihovu opravdanost i svrsishodnost (!?). Tako su se Somborci mogli očitovati o voznom redu autobusnog prijevoznika, o pravilniku kojim se pobliže određuje financiranje projekata udruga koje su od javnog interesa za Grad Sombor; mogli su kazati svoje mišljenje na predložene smjernice daljnjeg razvoja grada, mogli su debatirati o predloženom antikorupcijskom planu. I sigurno mi je promaknulo još nešto od javnih rasprava, gdje su eto i Somborci, oni zadovoljni a i oni nezadovoljni, imali priliku reći svoje. Mogli su, a nisu, jer svakoj toj javnoj raspravi prisustvovalo je tek dvoje-troje građana iz sredine koja ima više od 80.000 stanovnika. Sredine koja je nezadovoljna, jer grad godinama nema gradski autobus; sredine u kojoj se u bradu mrmlja kako se zna tko dobija novac za projekte iz proračuna, sredine u kojoj svatko ima svoju viziju uređenja grada. Ali kada se sve to treba javno reći, stati iza toga... onda nigdje nikoga nema. »Nije mi baš zgodno sada o tome kakav je efekt toga, i tako će uraditi kako su zamislili«, samo su neki od opravdanja da isti ti nezadovoljnici odustanu od javnog iskazivanja svojih stavova i mišljenja. A mogli su ga kazati, nije da nisu. Ali prilika je propuštena. Onda kada taksi od autobusne do bolnice plate 250 dinara neka šute, neka šute kada milijunski iznosi iz gradskog (njihovog) proračuna, a sve u svrhu javnog informiranja, odu negdje u Beograd (ili tko zna gdje); neka šute kada im ljetne bašte zakrče glavni sokak, neka zašute čim posumnjaju da se proračunski novac troši radi namirivanja stranačkih i još nekih drugih interesa. Neka šute. Pa zar takav narod ne bi poželjela svaka vlast? Bilo koja. Ova sadašnja, ona prošla, neka buduća. A upravo dotle smo stigli. Do šutnje. 

A put od svjesnih, buntovnih građana koji su koncem 90-tih punili dvorane domova kulture kada se raspravljalo o općinskom proračunu, buntovnih građana koji su predvodili bitku za zakon o denacionalizaciji, buntovnih građana koji su se bunili zbog malih mirovina, buntovnih građana koji su imali svoj stav i mišljenje i nisu se bojali iskazati ga, prešli smo za dvadesetak godina. Dva desetljeća i nekoliko garnitura lokalne vlasti trebalo je da nas pripitomi. Možemo im čestitati na tome.