Dr. sc. Goran Bašić, programski direktor beogradskog Centra za istraživanja etniciteta, bio je inicijator osnutka Mreže za interkulturalnost, koju je osnovalo nekoliko nevladinih organizacija. Stav Centra za istraživanje etniciteta je da državna politika kojom je uređen položaj nacionalnih manjina, ukoliko se teži stabilnom društvu, mora biti prilagođena prirodi multikulturalnosti u Srbiji. Građanima koji nisu srpskog podrijetla ne treba se udvarati lažnim privilegijima koji su u interesu političkih elita, već treba stvarati društveni, pravni, kulturni prostor u kojem se građani bez obzira na nacionalnost osjećaju suštinski ravnopravnim.
HR: Nedavno ste izjavili kako postoje propisi koju su uredili položaj i nadležnosti nacionalnih vijeća, ali položaj pripadnika nacionalnih manjina nije uređen. Gdje je tu najveći problem i kako se položaj nacionalnih manjina može poboljšati?
Od 2002. godine postignut je bitan napredak u svezi s normativnom zaštitom i ostvarivanjem prava nacionalnih manjina, ali cjelovita politika multikulturalnosti, prilagođena prirodi multietničnosti u Srbiji, nije osmišljena. Punu kulturnu autonomiju, koja podrazumijeva samoupravu u četirima društvenim djelatnostima, ostvaruje samo mađarska nacionalna manjina, koja za to ima ljudske, političke, kadrovske, organizacijske, institucionalne i druge uvjete. Sve ostale nacionalne manjine, posebice ako su malobrojne ili nemaju naslijeđenu infrastrukturu za zaštitu etno-kulturnih identiteta, ne mogu ostvarivati punu kulturnu autonomiju. U takvim uvjetima postavlja se pitanje jesu li na valjanim osnovama zasnovani propisi koji omogućavaju punu ili razvijenu kulturnu autonomiju samo jednoj nacionalnoj manjini, a sve ostale su duže od desetljeća u poziciji dovijati se kako bi ostvarile priznata prava.
U Ustav Republike Srbije su iz Povelje o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama Državne zajednice Srbije i Crne Gore gotovo prepisani članci kojima se jamči ostvarivanje i zaštita prava nacionalnih manjina. Nažalost, to nije dovoljno, jer je Republika Srbija bitno različita državna i politička zajednica od zajednice država Srbije i Crne Gore. Priroda multikulturalnosti je drugačija, institucije nisu iste, politički sustav je bitno izmijenjen. Isti su samo principi temeljem kojih bi trebalo razvijati politiku multikulturalnosti, ali oni su univerzalni i sadržani su u međunarodnim standardima zaštite manjina, posebice u Okvirnoj konvenciji za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe, s kojom je u velikoj mjeri suglasan Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina u SR Jugoslaviji donesen 2002. godine. Kada je taj zakon donesen jasno je rečeno kako je riječ o »krovnom zakonu«, a da će države članice donijeti posebne zakone kojima će detaljnije urediti položaj nacionalnih manjina. Prošlo je dvanaest godina od tada, a Republika Srbija nije donijela takav zakon. Umjesto toga donesen je Zakon o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina, kojim je uređen položaj, izbori, nadležnosti manjinskih samouprava. U pravnom vakuumu koji je nastao, položaj građana pripadnika nacionalnih manjina je zanemaren i realno njihov položaj je bolji u odnosu na devedesete godine prošlog stoljeća, ali u usporedbi s razdobljem prije toga, o procjenama napretka vrijedi razgovarati.
Poboljšanje položaja nacionalnih manjina je moguće ukoliko se osmisli politika integrativne multikulturalnosti, kojom se potiču društvena kohezija, puna ravnopravnost, djelotvorno ostvarivanje prava na zaštitu etno-kulturnog identiteta, među kojima je kulturna autonomija najrazvijeniji oblik. Dakle, potrebne su cjelovite pravne i strateške promjene, koje podrazumijevaju i donošenje strategije kulture, promjene Ustava, zakona i propisa.
Zlata Vasiljević
Opširnije u tiskanom izdanju
