Nije prošlo ni četiri mjeseca od raspuštanja Skupštine, a Srbija već ima novu Vladu. U međuvremenu, život se odvijao po scenariju kog svakodnevno piše Aleksandar Vučić. Prvo je na travanjskim izborima osigurao sebi glavnu ulogu za dva spektakla: Polaganje prisege i Inauguraciju (farsična melodrama, inspirirana istinitim događajem Titovog sprovoda s mnoštvom izaslanih statista), a zatim se pojavio i kao vrhunski redatelj u epizodi Premijerka.
Iako tu nije mogao pogriješiti, izabrao je najbolju ulogu. Shvativši da se politički život u svijetu, a u Srbiji i za koju nijansu više, već odavno na površinskoj ravni izjednačio s estradom, novoinaugurirani predsjednik za svoju je nasljednicu na mjestu premijera ustoličio Anu Brnabić. To je bila kost! Svjetski mediji, napose oni zapadno od Istoka, promptno su oglodali wikipedijske enciklopedije i ustanovili kako Srbija u svojoj povijesti nikada nije imala ženu za predsjednicu Vlade. Pri tomu su isti lako došli i do podatka da premijerka javno očituje svoje seksualno opredjeljenje koje je dijametralno suprotno u odnosu na ustaljeni »sustav vrijednosti« u Srbiji, napose kada riječ o tako »osjetljivom pitanju«. Tek nakon toga, ako je u vijestima bilo mjesta za to, išli su podaci o njezinim referencama koje je preporučuju za buduću funkciju (školska sprema, radno iskustvo, zalaganje na poslu i slične sitnice), a za domaće potrebe ovdašnji mediji su razmjerno sramežljivo provukli i jedan naizgled nebitan detalj: njezino (hrvatsko) podrijetlo. Tek da se to ima u vidu. Zlu ne trebalo.
Dačić & Krkobabić u digitalnom svijetu
Osim što je shvatio narav politike, pokazalo se da je Vučić i pravilno procijenio odnose u njoj: Zapad ga podržava, Istok šuti, a doma će(mo), kao i do sada: lako. Naime, kao da se svakoga dana budi i liježe uz Psihologiju gomile Gustavea le Bona Vučić je – s izuzetkom Palme – bez većih problema ukrotio muškarčine, domaćine, patriote i općenito propagatore tradicionalnih vrijednosti unutar svojih redova ili onih koji funkcionalno ne mogu bez njega, uključujući tu i takve stožere državnosti i srpstva kao što su Crkva (na čelu s najmoćnijom), Vojska i policija, pretvorivši ih preko noći u gorljive branitelje ljudskih prava, zaklete kozmopolite i sve ono protiv čega su do jučer bili i protiv čega će prvom (zgodnom) prilikom opet biti.
Stvorivši takvo ozračje u svijetu i kod nas Vučić je od ureda u Nemanjinoj 11 Ani Brnabić zapravo napravio »sigurnu kuću«. Naravno, pod uvjetom da nova gazdarica ne pravi značajnije pomjeranje inventara, što je, uostalom, i suština cijele priče. Izbor ministara i ekspoze u Skupštini Srbije prvi su dokaz da je Brnabićka taj uvjet bespogovorno prihvatila. Možete li, recimo, prvog potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova (!) Ivicu Dačića – čije je sricanje engleskog ispod razine trogodišnjeg djeteta u vrtiću – u praksi spojiti s proklamiranim Brnabićkinim zalaganjem za »digitalizaciju« izvan kategorija tipkanja po »pametnom telefonu« ili tabletu? Pa čovjek je ekspert za Miljacku i Che Guevaru i kao takav i dalje može sjajno predstavljati zemlju u okviru nekog zabavnog programa. Recimo na argentinskoj televiziji. A kako spomenuta digitalizacija u praksi tek stoji ministru bez portfelja, zaduženom za regionalni razvoj i koordinaciju javnih poduzeća Milanu Krkobabiću! Ili: hoće li tečaj digitalizacije pomoći ministru unutrašnjih poslova Nebojši Stefanoviću da konačno identificira »idiote« koji noću – umjesto danju, k’o svi normalni idioti – ruše naselja po gradovima ili što im se već nađe pri putu? Što tek reći o dokazanom patriotu, ministru obrane bez ijednog dana požarstva Aleksandru Vulinu, pa Rasimu Ljajiću, koji je živi primjer stare srpske izreke »jednom ministar, uvijek ministar« (potpredsjednik Vlade i ministar trgovine, turizma i telekomunikacija) ili pak o principijelnom konvertitu Branku Ružiću (ministar državne uprave i lokalne samouprave)?
S takvima, dakle istima kao i do sada, menadžerica, odnosno magistrica marketinga na premijerskom mjestu je počela – zapravo: nastavila – put ekonomskog razvoja, digitalizacije i obrazovanja ovog društva, što je u svom uvodnom govoru predstavila kao glavne ciljeve (n)ove Vlade. Još jedan od jakih argumenata koji idu u prilog ranijoj tvrdnji su komplimenti premijerke na račun svog prethodnika, od onih da »nasljeđuje pravog lidera« s kojim ima (samo) »pozitivna iskustva«, pa do toga da su financije u Vladi »stabilne i sređene«, jer joj je Vučić »ostavio punu kasu«. Čak niti na izravno pitanje novinara BBC-ja je li njeno imenovanje samo maska, odnosno hoće li Vučić i dalje rukovoditi zemljom (što, uostalom, tvrdi i kompletna oporba) premijerka je zaobišla direktan odgovor riječima kako joj se, dok je bila ministrica (državne uprave i lokalne samouprave) bivši premijer nije miješao u posao, te da očekuje da će isto biti i ubuduće.
Do zaključka dva putića
Formalno gledajući, već za ovih tjedan dana na površinu su isplivale i dvije novine: prva se tiče Vučićevog sastanka s predstavnicima njemačke kompanije (4. srpnja) Vorwerk na kom je odmah do njega sjedila i premijerka, a druga njezine izjave američkoj agenciji Bloomberg da, »ukoliko Srbija bude primorana birati između bližih veza s Rusijom i članstva u Europskoj uniji, odlučit će se za ovo drugo«. Zaustavmo li se malo na ove dvije činjenice, treba obratiti pažnju na sljedeće: Vučić se kao predsjednik nije sastao sa sebi istim ili sličnim po rangu njemačkim kolegama nego s predstavnicima privatne tvrtke, što »u prijevodu« znači da tema nije bila vanjska politika ili odnosi dviju zemalja nego ekonomija, što opet znači da je radio posao premijera. S obzirom na to da su takve slike bile rijetke dok su na čelu države bili Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, zaključak bi mogao biti sljedeći: ili novi predsjednik »uvodi u posao« novu premijerku ili nastavlja po starom, dajući (n)joj i javnosti do znanja da se stvari suštinski nisu promijenile i da on i dalje ostaje gazda. Što se tiče Brnabićkine izjave o tome da je Rusija Srbiji »prijatelj«, a Europska unija »partner«, treba reći da nitko do sada u ovoj Vladi nije tako otvoreno (iz)govorio kojem će se carstvu Srbija opredijeliti ako to bude nužno. Kao i prethodni, i ovaj bi se zaključak mogao račvati na dva putića: ili se premijerka malo zaletjela i vlastita iskustva i uspomene iz SAD-a i Velike Britanije pretočena u osobno stajalište iznijela kao strategiju države ili je to izgovorila umjesto Vučića, kojem, uostalom, »desniji« dio oporbe (uključujući i dio njegovog članstva) već odavno zamjera da mu je Zapad bliži od Rusije i Kine kao »tradicionalnih prijatelja Srbije«. Koji god da je od ova dva zaključka točan – a zdrav razum u kombinaciji s iskustvom nalaže podvlačenje pod »b« (Vučić nastavlja po starom, a premijerka po potrebi trbuhozbori krupne stvari umjesto njega) – Ana Brnabić zbog toga ne bi trebala imati većih problema.
S obzirom na to kakvo je već dugo vremena stanje u društvu, premijerka ne bi trebala imati problema niti u drugim stvarima o kojima u ekspozeu ili nije govorila ili im je posvetila površnu pozornost. Poljoprivrednici su, recimo, uvenuli još od izglasavanja Zakona o poljoprivrednom zemljištu (kojim se od ove godine strancima omogućuje kupovina zemlje), pa im ni nepostojeći poticaji ne bi ozelenjeli situaciju. Stranim investitorima, i to uz masne poticaje države, domaća radna snaga iznajmljuje se kao roblje (za mizerne plaće i robotizirane uvjete rada) dok se domaćim to isto (poticaji, prije svega) uskraćuje. Iz tih razloga mladi (i potencijalni poljoprivrednici i radnici) odlaze iz Srbije poput migranata iz Azije i Afrike u zemlje u kojima se građani ne dive inauguracijama i ekspozeima nego ocjenjuju rezultate rada. Vojvodina već odavno nije predmet zanimanja ni nekadašnjih autonomaških stranaka, pa što bi se onda njome u ovako sudbonosnim trenurcima bavila »rođena Beograđanka«? Koja, i pored svakodnevnog govora mržnje u dobrom dijelu ovdašnjih medija, hladno u intervjuu BBC-ju odgovara kako Srbija nije homofobična zemlja, što valjda podrazumijeva i da nam na poštovanju ljudskih prava mogu pozavidjeti i skandinavske države (koje, nije teško povjerovati, nemaju neriješene slučajeve kažnjavanja istinskih fašista poput vođe Nacionalnog stroja Gorana Davidovića Firera i u kojima se, također nije teško zamisliti, ratni zločinci ne proglašavaju nacionalnim herojima kojima, primjerice, zna zapjevati šačica od više tisuća ljudi na stadionima). Što se Kosova tiče... Pa to je stvarno više stvar predsjednika nego premijerke, tako da i po ovom pitanju ima njegovu zaleđinu u kojoj može mirno spavati.
Sve u svemu, stanje u državi je, kako vidimo, kao i u financijama: sređeno i stabilno, pa Ana Brnabić može nastaviti tamo gdje je njezin prethodnik stao. Za tu utakmicu (iz nepoznatih razloga omiljeni izraz svježe diplomiranih političara i tajkuna brzoizraslih bogatstava) opredijelila se za već opisani tim (ministara), od jučer sav posvećen digitalizaciji. Jer... govorila je o reformama društva.
