Priča o fotografiji

Nema više ovaki bećara

Mnoge stare fotografije danas je moguće pronaći na mjestima gdje ih nitko ne bi očekivao. Fotografija koja je danas pred čitateljima imala je zanimljivu sudbinu. Po riječima čovjeka koji ju je otkupio i stavio na uvid javnosti Stipana Mijoka, našla se među eksponatima za prodaju na jednoj od brojnih najlon pijaca negdje u bačkom Podunavlju, najvjerojatnije u Baču. Ovaj sedamdesetjednogodišnji Vukovarac, umirovljenik, jedan je od ljudi s duhom bogatim prošlošću; od ljudi koji na davno prohujala vremena gledaju s punim uvažavanjem, često i s pokojom suzom u očima i blaženstvom u duši. 
 
Kad srce zalupa
 
»Plavna je moje rodno mjesto. Rođen sam tamo gdje Dunav ljubi nebo, pa sam, kao imućan čovjek, po povratku iz Njemačke odabrao i život u gradu kojega zapljuskuju valovi moćne rijeke. Čitav svoj radni vijek bio sam trgovac. U Njemačku sam se otisnuo vrlo mlad, dobro sam se snašao, a po povratku sam se doselio u Vukovar, ušteđevinu uložio u kupovinu tada poprilično ruiniranog hotela Lav i od njega napravio objekt visoke kategorije«, priča Mijok. Nije zaboravio ni svoju rodnu Plavnu, često obilazi stare prijatelje i rodbinu. »Volim Vojvodinu, intenzivno pratim što se dogada s mojim Šokcima koji tamo žive. U krvi mi je i kadgod imam vremena, obilazim mjesta s one strane Dunava i tragam za starim običajima, za nekadašnjim načinom života, za bilo čime što svjedoči o mojem djetinjstvu i ranoj mladosti. Eto, slučajno sam na jednoj tržnici nabasao na svežanj starih, crno-bijelih fotografija. Ova je snimljena šezdesetih godina. Kadgod ju pogledam, jače mi zalupa srce, a zna mi izmamiti i koju suzu iz oka. Budi mi mnoge uspomene, jer sam i sam živio život prikazan na njoj«, sa sjetnim osmjehom priča Mijok. Bio je veliki bećar, a od rane mladosti je volio noćni život. Stariji Plavanci, ali i Vukovarci i danas se sjećaju njegovih švalerskih i bećarskih vratolomija. »Život se živio puno drugačije nego danas. Ljudi su uvijek voljeli bircuze, karte i bijele udovice. A sve to bez Cigana i njihovih tambura nije se moglo ni zamisliti. Uz tambure smo se radovali, ljubovali, u tamburama smo utapali tugu. Bećar nije mogao biti svatko, bećar se jednostavno morao roditi. Kolike sam samo noći proveo u bircuzima i čardama, kolike sam dobre poslove sklopio uz tamburaše i lijepe, što bi se u puku reklo, guzate i sisate kelnerice! Poslije, kad te žica potrefi, uhvati te nekakav dert, pa sve zarađeno, a često i dobrano preko toga, ode do vraga«, priča uz osmjeh Mijok. 
 
Bećar i tamburaši 
 
U dugim, zimskim večerima, vrijeme se u bircuzima ubijalo i uz karte. »Karta nam je bila glavna zabava. Tada nije bilo ovih današnjih kladionica, pa da zasjednemo i da svatko muči neku svoju muku, bez međusobnih kontakata. Kartali smo se u bircuzima, neki u piće, neki u novce. Znalo je tu biti i vrlo ozbiljnih partija, gubile su se i dobijale i njive, a ponekad i kuće. Kako je uvijek bilo onih koji su voljeli pomalo varati na karti, nerijetko bi dolazilo do svađa, ali i do vrlo ozbiljnih sukoba, radili bi čak i noževi. Mnoge bi majke proplakale noć. Čekale bi zoru i molile Boga da im jedinci dođu, a da ne budu krvavi«, prisjeća se Mijok. Veliki čovjekoljubac, otkako je umirovljen, nije se htio povući u samoću, posvetio se hotelijerstvu. »Ne mogu sebe zamisliti kao starčeka koji sate i sate sjedi na pecanju, ili u parku igra šah i mice s drugim umirovljenicima. Temperament mi to ne dopušta. I danas radim i živim vrlo dinamičan život. U trenucima odmora pokušavam usporediti noćni život kojega ilustrira ova fotografija s današnjim. Eto, na fotografiji je vidljivo da se jutro već dobrano zabijelilo, a bećara tamburaši prate kući iz noćnoga provoda. I, za razliku od današnjih, ovaj će upregnuti, pa na njivu. Ovakovi bećari su voljeli oklade, karte, tamburaše i tuđe snaše, a nisu bježali ni od kavge. Bircuzi su ih bili puni, a ženske koje su s njima tamo zalazile, zna se kojega su bile morala. Poštenoj curi u bircuzu nije bilo mjesta. Danas je sve drugačije. Sve se svodi na bijesne aute, kojekakve starlete, nekad smo ih zvali pivaljke i znalo se za što su. Sad, kod ovih novih klinaca, nove su i riječi i glazba i pića. Pije se viski, dečki vole dobre motore, aute, a cure ravnopravno izlaze s njima. Ravnopravno i piju. Sve ide do vraga. Žene su sad veće bećaruše od muškaraca. Piju, ne biraju s kim će leći, lako zarade, a još lakše zarađeno potroše! I da, ovi nazovi bećari kad dođu kući, legnu i prespavaju čitav dan«, završava priču Mijok i opet se blaženo zagleda u fotografiju.
 
Najave

03. 10. - Miholjski koncert u Slankamenu

H. R. | 3. listopada 2026.

Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo Stjepan Radić priređuje Miholjski koncert koji će se održati u subotu 3. listopada u Hrvatskom domu u Novom Slankamenu, s početkom u 18 sati.

10. 09. - Izložba Gorana Kujundžića u Beogradu

H. R. | 8. listopada 2026.

U prostorijama Fondacije Antun Gustav Matoš u Beogradu otvorit će se izložba radova Gorana Kujundžića, akademskog slikara-grafičara, redovitog profesora na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.