Kazališni kritičar Dnevnika, potpisan inicijalima N. G. u svome tekstu (od 4. lipnja 1953.) o predstavi ansambla Hrvatske drame Kwei-lan, među ostalim zapaža kako ovo djelo sačinjavaju četiri scenske reminiscencije rađene na temelju romana Istočni vjetar – Zapadni vjetar. Tematika romana sačinjava sukob između duboko ukorijenjenih konzervativnih nazora starog kineskog društva i novih pogleda na život formiranih pod utjecajem prosvijećenog Zapada.
Kwei-lan, jedan među najuspjelijim ženskim likovima Pearl Buck, i njezina majka postavljeni su u potpunoj opreci glede suvremenih zapadnjačkih nazora mladoga liječnika Wang Kunga, školovanog na Zapadu, ali treba istaknuti, osnovna zamisao autorice, njena neskrivena nakana, napose, je izmirenje staroga i novoga svijeta, s ciljem oslobođenja čovjeka. U romanu, Kwei-lan i njezini problemi imaju sekundarnu ulogu, potiskuju je ostali akteri djela, dok je na subotičkoj sceni, u dramatizaciji i režiji prof. Vojmila Rabadana, Kwei-lan zadobila središnje mjesto, budući da je njen lik upotpunjen opisima kineskih žena iz drugih djela Pearl Buck.
Kako ističe kritičar novosadskog Dnevnika, dramaturška obrada Vojmila Rabadana uspjela je ostvariti zanimljivu i dramatičnu scensku radnju, egzotični spektakl i neposrednost scenskog zbivanja. Tempo radnje realiziran je konciznim scenskim jezikom i pregnantnim dramatskim tokom. Izvođenje ovoga djela nosilo je obilježje krajnje studioznosti i savjesnosti nosilaca glavnih uloga. Osim Slave Bulgakov u ulozi Majke i Miše Paraskijević u ulozi Mery, posebno su se istakli izuzetnim interpretativnim mogućnostima Jelka Asić kao Kwei-lan i mladi glumac Antun Kujavec kao dr. Wang Kung.
Kritičar Hrvatske riječi Dragoslav Počuča već u prvoj rečenici ističe kako subotička publika duže vrijeme nije izišla iz kazališta do te mjere zadovoljna kao nakon premijere Kwei-lan i stoga treba iskreno pozdraviti »… njeno izvođenje i kao događaj zabilježiti, a umjetnička kvaliteta predstave neka ostane kao dobro mjerilo mogućnosti Hrvatske drame. Pearl Buck u svome romanu Istočni vjetar – Zapadni vjetar slika bogatu kinesku obitelj predratne Kine koja ustrajno čuva svoj način života, običaje i naslijeđe predaka«, odbacujući sve što je novo, a napose kulturu i način života Zapada. Unatoč tomu, nositelji novotarija postaju upravo djeca iz patrijarhalnih obitelji. Osim toga, Pearl Buck u ovom romanu opisuje potresne ljubavne jade dvoje mladih, sputanih razlikama u načinu života.
Dramatizacija ovog romana i njegovo postavljanje na scenu predstavlja veliki i odgovoran pothvat, ističe kritičar Hrvatske riječi Dragoslav Počuča, a najveća vještina u dramaturškom izboru sastoji se u tome da se, uza sve, dramaturg pri tom ne ogriješi o djelo, te da njegovim prenošenjem na scenu ono ne izgubi u umjetničkoj i životnoj vrijednosti. Vojmil Rabadan je u tome potpuno uspio, jer je iz cjeline romana izvukao samo one dramske dijelove koji su scenski pogodni, a pri tom je sačuvao umjetničku jedinstvenost cjeline, vodeći računa o tome kako uspješno dočarati na pozornici Kinu, njene ljude i pogotovo njihove patnje učiniti razumljivima. Vojmil Rabadan je svoj režijski postupak tome u potpunosti podredio i uspio, a »živa i koloristička scenografija, ukusni kostimi i odlična glazba Milana Asića, nesumnjivo su mnogo pridonijeli … uspjehu. Sumnja da naše glumačke snage ne mogu odigrati i najteže uloge, ovim izvođenjem su otpale. Imali smo prilike gledati visoku umjetničku glumu. Možda bi to trebalo pripisati i dobroj režiji. Ovoga puta uvjerili smo se da naši glumci imaju neiscrpan i raznovrstan dramski opseg. Potrebno je samo da ih vodi dobra režija koja zna iskoristiti te mogućnosti«, ističe Dragoslav Počuča. Po njegovom sudu Jelka Asić je veličanstveno ostvarila svoju ulogu, »možda jednu od njenih najvećih gluma koje smo gledali. Možda i najbolju. Njen dramski talent u ulozi Kvej-Lan uzdigao se do virtuoznosti.« Kritičar također veoma pohvalno govori o glumačkim ostvarenjima Slave Bulgakov, Miše Paraskijević i Antuna Kujavca, kojega opisuje kao inteligentnog i darovitog glumca.
