Isus od svojih učenika uvijek zahtijeva nasljedovanje i potpuno opredjeljenje za njega i njegov nauk. Ništa djelomično, polovično ne dolazi u obzir, čak ni onda kada prijeti opasnost zbog prihvaćanja tog nauka. Zauzvrat, on nas ohrabruje i potiče na vjerno nasljedovanje, jer Otac bdije nad nama.

 

Kriza kršćanstva

 

Često možemo čuti govore o krizi kršćanstva, o nedostatku svjedočenja, o uspavanim kršćanima, distanciranim vjernicima. Kriza je u neprepoznatljivosti. Kršćani su se stopili s ostatkom svijeta, te ih je teško, nekada i nemoguće prepoznati. To stapanje sa svijetom nastaje kao rezultat odbacivanja kršćanske autentičnosti, ublažavanja Kristovog nauka, nedosljednosti u poštivanju Isusovih zapovijedi i njihovog »prilagođavanja« društvenim prilikama. Tako kršćanstvo blijedi i postaje neupečatljivo, a mi smo u opasnosti da zalutamo u krivovjerje iz želje da Isusov nauk prilagodimo svijetu.

Najveća nam je zamka to što takvo polovično nasljedovanje, iskrivljavanje i prilagođavanje kršćanskog nauka opravdavamo izgovorom da tako svi rade, ili kako smo prihvaćajući makar nešto ipak bolji od onih koji ne prihvaćaju ništa. I tako pronađemo masu izgovora i opravdanja za svoje djelomično nasljedovanje, za mlakost u vjeri i neautentično življenje kršćanstva. I onda stvorimo sliku Boga po vlastitoj mjeri koji od nas zahtijeva samo ono što mi hoćemo da mu damo, a to je uvijek onoliko da ne remeti naš društveni život, da nas previše ne eksponira kao kršćane i ne odvaja od svijeta. 

Na taj način, iako se zovemo kršćanima, to prestajemo uistinu biti, jer se zapravo ničeg ne želimo odreći za Isusa, nego želimo da se Isus uklopi u naše želje i prohtjeve, u stil života koji smo za sebe odabrali. Nema odricanja za Krista, nema svjedočenja, nema u našem životu ništa od onoga što odlikuje pravog Kristovog učenika, niti odgovora na zahtjeve koje Bog pred nas stavlja.

No, kada mi pred Boga stavljamo zahtjeve, vrlo smo strogi i kritični. Obično očekujemo da on djeluje poput nekog čarobnjaka, da reagira na svaku našu molitvu u najkraćem roku, da rješava sve naše probleme i ispunjava svaki naš zahtjev. A kad tako ne bude, onda se ljutimo i protiv njega govorimo, te otkazujemo i ono malo pobožnosti koju smo do tada imali. Tako naš odnos s Bogom postaje trgovački – ti meni ja tebi. Zaboravljamo što mu sve dugujemo i da sve što imamo i jesmo od njega dolazi.

Korijen takvog mlakog kršćanstva je u tome što se nismo u potpunosti opredijelili za Krista i nismo shvatili što to znači uistinu biti kršćanin.

 

Strah

 

Isus nam daje odgovor zašto su se kršćani tako stopili sa svijetom i ne žele iskakati iz društvenih normi kako bi se očitovali kao njegovi sljedbenici. U osnovi svega je strah. Čovjek se boji drugog čovjeka, boji se smrti i boji se za svoj posjed. To su tri straha o kojima Isus govori, a koji jednako i danas ljudi osjećaju. Stalna je ljudska briga hoće li ga drugi prihvatiti, što će o njemu misliti, kako da im se dodvori, da bude omiljeni u društvu. Još veći strah je od smrti. Smrt je nepoznanica i često se promatra bez vjerskog stanovišta, pa se onda uzima kao kraj života, a ne kao početak vječnosti. U tom strahu od smrti najbolje se ogleda ljudska nevjera. Ništa manje čovjeka zaokuplja i strah za materijalno, koji nekako u ovom modernom vremenu postaje toliko upečatljiv. Čovjek samo jurca za imetkom, za što većom zaradom, samo se boji da ne bi propustio priliku za stjecanjem, pa zbog toga zanemaruje prijatelje, obitelj, a najviše Boga, jer za njega jednostavno od te trke ne nalazi vremena.

Isus dobro poznaje ljudsku dušu, on zna za njezine strahove, iako ne opravdava krivu i slabu vjeru. On ne prihvaća polovično nasljedovanje niti djelomično prihvaćanje njegovog nauka, nego potpuno i cijelim srcem. No, poznaje čovjeka i razumije njegove strahove, zato na puno mjesta u evanđelju poručuje: »Ne bojte se!« Isus ne izgovara to tek tako, nego dobro poznavajući svijet i sve opasnosti koje vjerniku prijete u njemu. Stoga hrabri čovjeka da, ako čvrsto i istinski vjeruje u Boga, nema razloga za strah. Strah je izraz nevjere, a čvrsto oslanjanje na Boga otklanja ovozemaljske bojazni. Koliko god da se na zemlji osjećamo nezaštićeno i ugroženo kao Kristovi svjedoci, uporište u Bogu daje hrabrost za svjedočenje i nasljedovanje, za vjersko očitovanje pred ljudima. Bog će nas zaštititi, možda ne od ovozemaljskih patnji, ali sigurno hoće od vječne propasti. To je njegovo obećanje vjernima.