Kolumne

Nakon sto dana mandata nove Vlade Republike Srbije, najčešće pitanje građana je – kada će živjeti bolje? Za većinu građana tih sto dana rada ove Vlade ostat će upamćeni prije svega po usvajanju Zakona o radu. Sindikati su iznijeli primjedbe kako taj Zakon umanjuje prava radnika, te da strukturne reforme ne znače ništa drugo do smanjivanje socijalnih prava. Naravno da je pogrešno ako poslodavac apsolutno ne može otpustiti radnika, ali je i pogrešno radnike svesti na razinu reprodukcionog materijala. I primjedbe pojedinih ekonomista ukazuju da su prema ovom zakonu sva prava na strani kapitala, a veoma mala na strani rada. Jedno je sigurno – ako se prihodi pojedinaca budu smanjivali, to će smanjiti tražnju. Također, u svoj ovoj priči o ovdašnjim ekonomskim nedaćama figurira i činjenica da u programu Vlade obećavaju subvencije.

O čemu se radi? Vlada Srbije je donijela Uredbu kojom se uređuje dodjela subvencija domaćim i stranim investitorima za investicije u proizvodni sektor, za usluge koje se mogu izvoziti i za strateške projekte u turizmu. U tekstu ove Uredbe o privlačenju direktnih investicija se navodi da velike kompanije mogu dobiti poticaj od 50 posto od opravdanih troškova investicionog projekta, srednja poduzeća do 60 posto, a mala do 70 posto troškova. Taj iznos subvencija važi za investicije do 50 milijuna eura, dok će se za ulaganja koja premašuju navedenu sumu odobravati manji poticaji.

U čemu je »kvaka«? Ako imamo subvencije, onda se za njih negdje mora naći novac. A opet, subvencije su neminovnost. Ako pogledamo primjer Makedonije, veće investicije nisu privukli sve do prošle godine, kada su počeli davati enormno velike subvencije. Ali! Konkretno, glede Srbije, troškovi za subvencije se kose s financijskom konsolidacijom. Slijedi opet dilema – može li se konsolidirati proračun Srbije bez privrednog rasta, a kojeg neće biti bez investicija. Ne znam kako će se ovdašnje gospodarstvo izvući iz tog »vrzinog kola«, ali za sada komesari koji dolaze iz EU hvale rad srbijanske Vlade. Tekstovi u srbijanskim medijima o europskim temama jesu većinom fokusirani na procedure, jer proces pridruživanja zahtijeva prije svega usklađivanje srbijanskih zakonskih propisa s propisima EU. Jednostavno taj proces eurointegracija predstavlja mehanički i birokratski proces. 

O perspektivama građana se malo piše.  Hoće li se pridruživanjem zabraniti proizvodnja i prodaja u domaćinstvima proizvedene švargle ili hurke ostaje pitanje, ali je važnije što se ne piše dovoljno i o problemima u EU, kao što se ne piše dovoljno o tome da će naša slika eurointegracija najviše sličiti Bugarskoj, Grčkoj ili Rumunjskoj, a ne, primjerice, Nizozemskoj.

No, ako vam je svega preko glave u »začaranom krugu« u ove sparne, ljetne dane, glazba koju možete slušati putem interneta je mnogo jeftinija od posjete psihijatru, a moja je preporuka je opuštanje uz glazbu skladatelja i glazbenika Mateja Meštrovića, a ako ste možda sentimentalnije raspoložni, uživajte u glazbi KUD Idijota i pjesme Ljudi kao ja koja sadrži i sljedeće stihove: »Možda ćeš sretan biti ti, možda ćeš vječno živjeti, možda ćeš učiniti, učiniti sve što nisam ja, jer ljudi kao ja nemaju budućnosti, ljudi kao ja stvoreni da izgube«. Bilo kako da bilo, danite malo dušom ljudi, a tu je i naša Dužijanca. Ovaj svijet je ipak lijep. 

Z. S.