Isus je svojim naukom i svojim primjerom zahtijevao od ljudi napuštanje grješnog načina života, no dobro je razumio ljudsku slabost i borbu koja se u čovjeku vodi da bi mogao udovoljiti zahtjevima njegova nauka. Zato nije nikoga osuđivao zbog slabosti i padova u grijeh, već je pozivao izmorene i opterećene, te nudio utjehu. Njegovo je poslanje bilo spasiti grješnike, privesti na pravi put zalutale, utješiti i pokazati ljubav Božju. Na taj način srušio je sve ljudske predrasude o Bogu kao strogom sucu, koji samo čeka kako bi čovjeka kaznio zbog njegovih nedjela, te pokazao milosrdnog Boga, koji želi pomoći čovjeku i spasiti ga.

 

Božja suosjećajnost

 

Milosrdni Bog suosjeća s čovjekom. On razumije ljudsku muku i vidi ljudsku patnju. Njegovo djelovanje po Sinu kojega je poslao na ovaj svijet pokrenuto je ljudskim umorom i teretom. Zato Isus poziva: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti« (Mt 11,28).  U tom pozivu nema osude ni ljutnje, već sućuti i želje da pomogne čovjeku opterećenom svojim krivim potezima i umornom od traženja pravog puta u šumi grješnih ponuda svijeta. Njegova želja nije kazniti posrnule grješnike, nego im pomoći da se pridignu iz gliba grijeha. Bog nas razumije mnogo bolje nego što mi slutimo i vjerujemo da je moguće. Poznate su mu sve naše muke i borbe, vidi da nemamo snage odoljeti iskušenjima, zato nas ne osuđuje već poziva k sebi i nudi pomoć.

Biblija nam još u Starom zavjetu pokazuje Boga kao onog koji suosjeća s patnjom nevinog, patnjom žrtve. No, Bog suosjeća sa svakom ljudskom patnjom, čak i onom koja čovjekovom oku izmiče jer se nalazi u dubini ljudske duše. Jer, ne opterećuje samo nepravda, nego strah za budućnost, zamor od svakodnevnih obiteljskih i poslovnih obveza i izazova, a najviše teret grijeha koji čovjeka pritiska i zamućuje mu pogled k Bogu te mu zbog toga malakše vjera i sve mu se teže nositi s tim. Nema ljudske patnje koja bi mogla izmaći Bogu.

No, čovjeku je najveći teret zlo koje je sam učinio i kojim je nekog povrijedio. To ga najviše opterećuje. Isus i za takve ima razumijevanja i želi im pomoći da se tog tereta riješe. I njih poziva k sebi, jer nas jarma grijeha može jedino on osloboditi.

 

Potrebno je i naše djelovanje

 

Božja sućut nije samo osjećaj, kako to kod ljudi često biva. Ona je djelovanje koje nas vodi k oslobođenju. Ali, potrebno je da i sami odgovorimo na Božji poziv i dođemo k njemu, kao što je učinila Marija Magdalena, carinik Zakej i svi drugi grješnici o kojima nam govori Novi zavjet, a kojima je Isus oprostio grijehe jer su ga tražili.

Božje djelovanje zahtijeva naš djelatan odgovor, zato Isusov poziv umornima i opterećenima ima i nastavak: »Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako« (Mt 11,29-30). Naše oslobođenje je u okretanju Kristu i nasljedovanju njegovih uputa. Dakle, oslobođenje od jarma koji nas opterećuje je u preuzimanju Isusovog jarma koji je sladak, izlaz iz umora i tereta je preuzimanje njegovog bremena koje je lako. Njegovo breme i jaram koje smo pozvani preuzeti nisu ništa drugo nego poslušnost njegovoj riječi i vjernost njegovoj ljubavi. To je put koji nas vodi u oslobođenje jarma grijeha i smrti koji nas opterećuju i umaraju, zbog kojih patimo. Kako bismo to mogli, trebamo se učiti od njega koji je krotka i ponizna srca. Biti krotak i ponizan jako je teško, jer čovjek u sebi ima potrebu da se istakne, da bude uvijek u pravu, što ga vuče da ne priznaje svoje greške čak ni onda kada je svjestan da ih čini.

Čovjek treba realno sagledati sebe i svoj život, iskreno priznati sve svoje pogreške i slabosti, te naposljetku priznati da ne može sam, nego da mu treba Bog. Dokle god se pravimo da bez Boga možemo, gradimo prepreku spokoju svoje duše i tovarimo na sebe teret koji ne možemo nositi. Čak i kada naiđu trenuci kada nam se čini da možemo sve sami, oni prođu, a teret ostaje. Zato nas Isus zove k sebi i podvlači krotkost i poniznost svoga srca kao primjer koji treba slijediti, kako nas naša oholost ne bi odvela daleko od njega.

Stoga nemojmo misliti da Bog ne vidi našu patnju i muku ili da nas odbacuje zbog naših slabosti i grijeha. On nas uvijek poziva i nudi spasenje, ali mi taj poziv moramo prihvatiti i slijediti Isusov primjer krotkosti i poniznosti.