Domovi kulture nekada su postojali u svim salaškim naseljima oko Sombora. Građeni su uglavnom u prvim poslijeratnim godinama i trebali su tada biti znak kako nova vlast vodi računa o kulturnom i svakom drugom napretku salašarskog življa. Vremenom su postali mjesta oko kojih se odvijao cjelokupni društveni i kulturni život salašara. Prvi dućani otvarani su u domovima kulture, tu su se otvarale i kavane, stanice za otkup mlijeka, pripremali amaterski kazališni komadi, organizirale igranke, gostovali pjevači, okupljala mladež, držali svatovi, u njima se na izborima i glasovalo, organizirala predavanja za naprednu omladinu i napredne poljoprivrednike. Nešto kasnije u domove kulture stiglo je i kino. Doduše, ne kao stalni već povremeni sadržaj. I još mnogo toga što bi se u vremena od prije nekoliko desetljeća moglo svrstati u društveni, zabavni i kulturni život bilo je vezano za domove kulture. A svatko od salašara barem je jednom na dan svratio do Doma, ako ništa drugo da kupi kruh ili preda mlijeko na otkupnu stanicu. I održavali su se ti domovi kulture, svi slično građeni, u onom prepoznatljivom socijalističkom stilu, s velikim dvoranama. A onda su došla neka druga vremena i neke promjene koje salašari niti su razumjeli niti su u njima  sudjelovali. Čini se da su iz salaša prvo otišli kinoprojektori, onda su se prorijedila predavanja za naprednu omladinu i poljoprivrednike, prorijedile se igranke, zatvorili dućani, a na koncu i kavane. Ponegdje još samo rade stanice za otkup mlijeka. Zakatančeni su domovi, zaboravljeni, napušteni i zapušteni. Ostali su nekako ničiji. Nije da su baš doslovno ničiji, jer formalno do prije nekoliko godina njima su raspolagale mjesne zajednice, a odnedavno (u valu opće centralizacije) preuzelo ih je komunalno poduzeće Prostor. Vjerojatno, da ih je netko pitao, takav miraz ne bi uzeli ni u ludilu, ali pitao ih nitko nije i domovi kulture pripali su im onako đuture, s profitabilnim gradskim prostorima. Domovi, činjenica je, imaju svog vlasnika (ili korisnika), ali nemaju domaćina. Domaćina koji se brine i stara o njima, održava ih, ulaže u njihovu obnovu. Pa čak i kada nema novaca za velike radove, da krpa ono što je propalo, da ta propast ne bi bila veća i gora. Kažu, doći će na red i salašarski domovi kulture, ali tko zna kad, jer čisto sumnjam da su oni u vrhu prioriteta ulaganja u gradske objekte. Čini se tako da će još dugo u poluuništenoj velikoj dvorani doma kulture u Gradini stajati grb nekadašnje nam države i slike Tita i Kardelja. A, tko zna: možda i to ima neku simboliku.