Sredstva iskoristiti za adaptaciju

 

Prije Drugog svjetskog rata neke obitelji su ostavljale crkvama svoje zemljište, a zauzvrat su ih crkveni velikodostojnici besplatno pokapali. Poslije rata država je crkvama oduzela zemljište i ostavila im na korištenje 20, a nekima i po 10 hektara. Godine 1992., kada je izvršena druga agrarna reforma, crkvama je ponovno vraćena zemlja, ali i mnogobrojni objekti. Do prije nekoliko godina mjesne parohije i župe prodavale su svoje zemljište na dražbama. Ta cijena se kreće od 300-350 eura po hektaru, ili se crkve odlučuju da to zemljište daju u zakup. Moje mišljenje je da crkve, i pored toga što se mnogi ne slažu s tim, ne trebaju plaćati zakup. To zemljište je crkveno vlasništvo i oni, kao i mi poljoprivrednici, redovito plaćaju svoje dažbine prema državi. Smatram da crkve ne bi trebale plaćati zakup poljoprivrednog zemljišta iz razloga što velika sredstva moraju ulagati u adaptaciju crkvenih objekata, koji su uglavnom svi dosta stari i oronuli. Malo je onih župa i parohija koje sebi mogu priuštiti izgradnju nove crkve. Zato mislim da ne trebaju plaćati zakup nego samo redovno izmirivati obveze prema državi, kao što to svi mi činimo. Veća poljoprivredna gospodarstva uglavnom uzimaju u zakup poljoprivredno zemljište, kako bi ostvarili uvjet za podizanje kredita za kupovinu mehanizacije i druge opreme. Crkvama to nije u interesu, a mislim da je svima nama iznimno važno da u svojim mjestima imamo lijepe i renovirane crkve. 

S. D.

 

Protuzakonito, po više osnova

 

Na ovo pitanje mogu odgovoriti kao što već i godinama pričam: nije po zakonu. Nije po zakonu to što crkve, za razliku od poljoprivrednika, najam državnog zemljišta ne plaćaju, čime su oštećeni i država i Grad. Nije po zakonu ni to što crkve to zemljište izdaju u podzakup koje im rade privilegirane osobe. Nije po zakonu ni to što crkve i dalje koriste državno zemljište, iako je u međuvremenu dio zemljišta vraćen župama. Za to odgovornost snosi i država, ali ponajprije lokalna samouprava koja, i pored odluke Apelacijskog suda da poništi svoju odluku iz 2007. o davanju državnog zemljišta crkvama na besplatno korištenje, to ipak nije učinila. Za to isključivu odgovornost snose političari, i to svi: i oni iz Demokratske stranke i ovi iz Srpske napredne stranke i Saveza vojvođanskih Mađara koji su omogućili i dalje omogućuju crkvama da na nezakonit način besplatno koriste državno zemljište, i još ga izdaju u podzakup. U cijeloj ovoj priči najoštećeniji su, naravno, poljoprivrednici kojima je u međuvremenu sve postalo svejedno: i to što nema poticaja, i to što će stranci moći kupovati zemljište, i to što crkve na nezakonit način koriste to zemljište. Stoga država može biti mirna: bilo što da se još dogodi, poljoprivrednici neće prosvjedovati. Jer, kako tko nešto pokuša, eto njemu inspekcije na vrata.

Z. R.

 

Zbog puno toga sam zbunjen

 

Vjernik sam otkad znam za sebe, ali sve ovo što se u odnosima crkve i države događa u posljednjih sedamnaest-osamnaest godina potpuno me zbunjuje. Potječem iz stare katoličke paorske obitelji, paor i vjernik sam i ja, i to iskreni vjernik, a ne pomodarski poput mnogih koji su to postali tijekom posljednja dva desetljeća. Znam da je crkva oduvijek bila odvojena od države, a mislim da je po Ustavu tako i danas. Samo, vidim da se to u praksi ne poštuje, da se političari svih fela jako dodvoravaju crkvenim velikodostojnicima. Mi vjernici od svojih sredstava individualno doniramo svako svoju crkvu i to je po meni jedini ispravni način. Ne znam zbog čega bi to morala raditi i država, pa tako čitam da crkve ne uplaćuju nikakve poreze i doprinose, a da, s druge strane, svećenici od države dobijaju razne prinadležnosti, poput plaća, mirovina i oprosta poreza na bilo koju djelatnost. Stoga mislim da glede naplate poreza, doprinosa i svih vrsta pristojbi vezanih uz djelatnosti koje nisu vjerske naravi ne bi trebalo praviti neke razlike između crkava i građana. Ružno je puno toga što se provlači kroz naše medije, pa tako vidimo da vladike grade prave dvorce u kojima žive, da voze najskuplje automobile i džipove, da imaju paprene cjenike za vjerske obrede. Tko hoće neka to plaća, ali neka plaća od srca, u svojoj crkvi, neka to bude slobodan izbor svakog pojedinca, a ne nekakav državni dekret. I ne vidim zbog čega bih ja, kao katolik, morao na bilo koji način financirati bilo koju drugu crkvu. 

I. A.