Po teoriji urbanizma vodoskoci imaju dvostruku ulogu. Trgove čine ljepšim i ugodnijim za boravak, pogotovo ljeti. Sjetite se »mediteranskog ugođaja« kada je počela s radom 1985. godine »zelena fontana«. No, fontane mogu služiti i kao »vruće teme« u današnjim političkim prepucavanjima. Oporbene stranke po pravilu uvijek osporavaju izgradnju novih fontana. Trenutačno, to se događa u Beogradu. Naime, 6. lipnja ove godine u sredini kružnog prometnog trga na Slaviji počeo je s radom »muzicirajući vodoskok«, gdje voda šprica na različite načine a noću je obasjana i raznobojnim svjetlima. Objekt je s razlogom izazvao mnoštvo hvale i kritike. Ne znam koliko cijenjeni čitatelji poznaju Beograd i njegov glavni prometni trg Slaviju, koji ne spada u ljepše i poznatije trgove. U kružni trg (izgrađen 1942. godine) »ulijeva se« osam ulica i, osim automobila, tu prolaze autobusi, trolejbusi i tramvaji. Već u doba mog studiranja (od 1965.) prometni zastoji i gužve bili su svakodnevni. Centralni dio trga krasila je trava i bista prvog srpskog socijalista Svetozara Markovića. Biste po principu nisu najpogodniji ukrasi javnih površina, tako da je njeno uklanjanje bilo samo pitanje vremena. Još u moje doba dvije teme su bile aktualne: kako urediti savsku obalu i kako urediti trg Slaviju, koji je i onda spadao u ružni i arhitektonski devastirani dio glavnog grada. Savska obala se uređuje projektom »Beograd na vodi«; a kružni trg je riješen s »jednom od deset najljepših fontana«, kažu pristaše. Ovo je za mene ipak usputna tema, jer npr. prometne gužve i dalje ostaju. Zato više želim pričati o subotičkim vodoskocima.
Prve dvije velike fontane
Po mom sjećanju prvi gradski suvremeni vodoskok je bio podignut ispred nekadašnjeg kina Jadran, a drugi, manji i neugledniji, u parku ispred dvanaestkatne »Nove općine«. Ova dva ukrasa gradskog prostora su nestala, to jest porušeni su. Planeri su oko 1970. godine odlučili podići jednu novu veliku fontanu i to od zsolnay keramike. Priča se da je ideja nastala kada se popravljao krov Gradske kuće i čuvena firma iz Pečuha je isporučivala crijepove. Planove je izradio arhitekt Svetislav Ličina. Keramički dijelovi su uredno isporučeni, samo prostor za vodoskok nije bio pripremljen, pa su pristigli dijelovi uskladišteni u podrumu jedne škole a kasnije preneseni u podrum Gradske kuće. Na općem i javnom lokalnom natječaju za uređnje centra grada jedan od uvjeta bio je da fontana bude smještena u parku ispred ulaza u Gradsku kuću, gdje je stajao vatrogasni bazen izgrađen za vrijeme II. svjetskog rata. Na natječaju nije dodijeljena prva nagrada, a od pristiglih radova »urbanisti« su napravili jedno izmiksano rješenje po kojem se »zelena fontana« treba podići na njeno sadašnje mjesto, gdje je nekad bio park, koji je nastao izgradnjom Gradske kuće. Vodoskok svojom osnovom »prati« oblik baroknog parka. Shodno prvobitnim planovima kasnije je podignuta i druga; »plava fontana«, također od zsolnay keramike. Tadašnja gradska oporba digla je ogromnu hajku na predsjednika općine. Optužbe su bile manipulacija troškovima i s izvođačima. Sjećam se da se nije smjelo ni spomenuti ime projektanta, a on je bio jedan od najboljih arhitekata u gradu, Dezső Ludasi. Zeleni vodoskok ne radi već šest godina, ali ove godine su morali zamijeniti istrulu daščanu »zaštitu«. Naravno, nitko pojma nema što da se uradi s ovim objektom u centru.
Treći vodoskok
I ovaj gradski prostor ima čudnu povijest. Tu je stajala bista pisca Boze Šarčevića. Novim planom uređenja centra bista je premještena u park ispred željezničkog kolodvora, a prostor je pretvoren u jednu pijacetu s česmom, rad kipara Save Halugina. Poslije ubojstva premijera Zorana Đinđića, na inzistiranje Demokratske stranke, Skupština grada je donijela odluku da se mali trg nazove po njemu i da se tu podigne njegova bista. Ja osobno nisam se slagao s ovom odlukom (tada sam bio vijećnik) i predlagao sam spomenik: jednu klupu na kojoj sjedi pokojni premijer i da svi koji to žele, mogu sjesti pored njega i slikati se za uspomenu. Takvih sličnih javnih skulptura ima u inozemstvu i u našoj zemlji. Kao glavni arhitekt prisustvovao sam na jednom sastanku na kom nam je kolegica s Arhitektonskog fakulteta u Beograda prikazala projekt interaktivne fontane, koja šprica vodu, svira, svijetli i ima i pano za video projekciju. Tada već »osnažena« Demokratska stranka podržala je ovu ideju, a realizaciju možete vidjeti: fontana nikako ne radi. Tadašnja oporba je također kritizirala gradnju, mislim s puno prava, prije svega zbog visokih troškova. Znači, od tri imamo samo jedan vodoskok koji radi. A centar izgleda tužno i ružno.
